BOŽANSKI SJAJ BUKOVE POLJANE

Prije 104. godine, Mihailo Zečević iz Vranještice, bjelasičkog sela, ispod Ključa, iz kolašinskog okruga, usnio je čudan san! A u snu mu se pojavio nepoznati čovjek koji mu je rekao da treba da kopa na svojem imanju, na Bukovoj Poljani, na udaljenosti tridesetdva metra od izvora, a u pravcu Komova. Najprije je Mihailo san shvatio samo kao san; međutim, kad mu se taj čovjek pojavio u snovima više puta, sve isto govoreći, latio se motike i krampa i započeo je, naravno, pod okriljem noći, da na tom mjestu i kopa. Nikad nije utvrđeno šta je i iskopao, a ostala je priča da je, između ostalog, pronašao tri zlatna krsta i da ih je poklonio jednom našem starostavnom manastiru. Poslije toga Mihailo se sasvim promijenio u ponašanju, postao je bogobojažljiv, pustio je bradu, govoreći da je na mjestu gdje je kopao, u stvari, i temelj hrama.

Foto: Milija Pajković

Međutim, ono što je bilo očigledno i što nije obavijeno velom tajne, jeste činjenica da su Mihailo i njegova porodica pretrpjeli razna zlostavljanja, a između ostalih i ona od strane kolašinskih komita, jer su svi bili ubijeđeni u to da je iskopano veliko blago i da je ono sakriveno u kući. Navodne dragocjenosti nikada nijesu pronađene, a sam Mihailo, kao i njegovi potomci, nijesu zatrpali iskopinu, nego su je, čak, označavali svake godine bukovom granom.

Da je Mihailo Zečević bio u pravu, pokazalo se devedeset i četiri godine nakon njegovog sna – naime, kad su se stanovnici tog kraja, koje je, itekako, kopkala sva ta priča, odlučili da na označenoj iskopini započnu gradnju crkve, naišli su, upravo, na temelje nekog starog hrama! Sva prilika da se radilo o ostacima crkve pređašnjeg stanovništva, koje je bilo porijeklom negdje od Bjelopavlića, a koje je, zbog nečeg, odiglo sa Bukove Poljane 1803. godine ka Beranama, odnosno Gornjim Selima. Slučaj je htio i da se izgled i temelj hrama, odabran od strane članova odbora za izgradnju svetilišta, podudarao sa onim pronađenim. A da li su i ti pređašnji stanovnici izgradili crkvu na temelju nekog još starijeg hrama, ostaje samo da se nagađa.

Nova crkva Lazarica, čija je gradnja započeta 2009. godine, posvećena Svetom velikomučeniku Vidu i knezu Lazaru Velikomučeniku, sija od 2013. na planinskom proplanku, na Mihailovoj livadi, na Bukovoj Poljani i oko nje se na Vidovdan sabiraju žitelji ovog kraja i njihovi gosti. Tako je bilo i ovog juna, a okupljanje je i u čast i u pomen junaka koji su izborili jednu veličanstvenu pobjedu protiv vojske turske carevine. Naime, jedanaestog juna 1877. godine, Vasojevići, predvođeni vojvodom Miljanom Vukovim Vešovićem, iz tog i beranskog kraja, potpomognuti Moračanima, Rovčanima i junacima porijeklom iz stare Crne Gore, mahom, pripadnicima Bučičko-vinickog bataljona, a koji su izabrali beransku dolinu za život, upustili su se u bitku sa brojčano daleko nadmoćnijim Turcima, kao i znatno bolje naouružanim, na čijem je čelu bio vojskovođa Mehmed Ali paša. Na prostranstvu Bukove Poljane ostalo je, prema nekim navodima, preko hiljadu poginulih Turaka i njihovih pomagača, koje je okupio Ali beg Gusinjski, ali je, sva prilika, da je njihov broj bio još veći, dok je poginulo pedeset naših boraca.

Pobjeda tih junaka nad tako brojnom i dobro naoružanom vojskom svjetski priznate carevine, kao i ona, takođe u junu iste godine u Morači, odjeknula je nadaleko i uticale su da na Berlinskom kongresu Crna Gora dobije samostalnost.

Foto: Milija Pajković

Ovog ljeta, na Vidovdan, ispred crkve na Bukovoj Poljani, u čiju su Časnu trpezu ugrađene mošti sedamdeset Svetih prevlačkih mučenika, koji su stradali sredinom petnaestog vijeka na mjestu gdje je Sveti Sava ustanovio sjedište Zetske episkopije, opet su oživjele neugasle uspomene na slavnu prošlost.

Poslije liturgije održan je narodni sabor, uz trpezu, postavljenu na temelju budućeg doma i konaka, a i nadmetanje u narodnom višeboju, uz učešće mladih naraštaja, ali i onih starijih. Skup, čiji je domaćin bio Rajo Đukić iz Vranještice sa porodicom, protekao je dostojanstveno, uz besjede i bogougodne razgovore, uz želju da se druženje nastavi i za vrijeme ostalih praznika. Vrijedni domaćini su naglasili da će se uvijek nešto raditi i dotjerivati na tom svetom mjestu.

Međutim, i pored svega, ostaje opor utisak, koji nameće pitanje – šta je to država učinila da označi i otrgne jedan ovako značajan ratni podvig od zaborava? Zar treba da se zaborave slavne bitke i bojevi, širom Crne Gore? Da nije bilo veličanstvene pobjede na Bukovoj poljani, šta bi se dalje zbilo sa ovim krajolikom, njegovim stanovnicima, ali i Crnom Gorom, na čiji su središni dio krenule brojne turske vojske, sakupljene sa raznih strana, da je, konačno, zatru i potru?

Foto: Milija Pajković

Zašto neko iz vlasti ne odriješi ćesu i, kad su već njihovi prethodnici, istog načina razmišljanja, uništili selo, a samim tim i razvoj ovog dijela bjelasičkog masiva, koji je trebao da živi od turizma, proizvodnje hrane, od stočarstva i poljoprivrede, zašto, barem, ne asfaltira tih pet-šest kilometara od podnožja Bara Kraljskih i Vranještice do ravne i prelijepe Bukove Poljane, do crkve i saborišta, do mjesta, koje isijava božanskim sjajem, kao i kroz sama ta naselja.

Izuzetno gostoprimni i srdačni žitelji ovog živopisnog dijela Crne Gore su to, svakako, i zaslužili!

Milija Pajković

Advertisements