„Garibaldi malene Crne Gore“: Frančesko Kinigo o vojvodi Marko Miljanov

Iz malenog Cetiinja stiže neočekivana, tužna vijest o smrti vojvode Marka Miljanova, najistaknutije, najomiljenije ličnosti u Crnoj Gori. Vojvoda Marko je bio heroj u pravom smislu riječi, pravi genije strategije i akcije, Garibaldi malene Crne Gore. Posjedovao je Garibaldijev duh, hrabrost i izuzetne vrijednosti pishičke i intelektualne. Gdje god bi se medunski soko pojavio sa svojim odredima, čiji su borci svoje živote zavjetovali pobjedi, turske čete bi u neredu uzmicale.

Marko Miljanov je bio otjelotvorenje opšteg crnogorskog ideala – ideala slobode.

Uzbudila me smrt junačkog vojvode i probudila u meni drage uspomene. Nikada ne mogu zaboraviti srdačan prijem koji mi je priredio u Medunu – drugom slavnom Kapriju – izgubljenom u, talasima uzburkanih crnogorskih brda.

Bilo je izuzetno sparno jutro kad sam napustio visoke obale Zema i župu u Trijepši, usmjeren prema Podgorici, dugim i stjenovitim putem Orahovo – Kuči – Medun. Za saputnika sam imao jednog albanskog žandarma, koga mi je serdar Radović dodijelio za pratnju. Izabrao sam težak, stjenovit put koji vodi preko Kuča, umjesto kraćeg, sa ljepšim vidicima, preko Fundine. Žarko sam želio da izrazim svoje osobito poštovanje heroju sa Meduna. Poslije sedam časova gotovo neprekidnog hoda kroz rijetko sječene šume, preko turobnih stijena između kojih se rijetko naiđe na dolinu, siromašnu vegetacijom, silazim niz uzvišenje Meduna kojim dominira nekadašnja turska kula, boravište nepobjedivog vojskovođe. U Kučima mi se pridružio plemenski barjaktar, jedan ponositi Albanac, koji je trebalo da mi posluži kao tumač, pošto vojvoda ne poznaje drugog jezika osim srpskog.

Premoren, izlomljen, isušena grla, preplanulog lica, ali pun silnog uzbuđenja, bojažljivo sam zakucao na vrata kule. Poslije nekoliko trenutaka vrata otvoriše: vojvoda lično, obučen u svoju tradicionalnu nošnju, sa svojim nepromašivim revolverom za pojasom! Začuđen i dirnut jednostavnošću susreta, duboko se poklonih i izrazih svoje poštovanje. On mi je stegao ruku, smiješeći se i govoreći da je srećan što upoznaje jednog Italijana-Albanca. Odmah me pozvao da uđem u kuću. Vojvoda Marko je lijep starac, sedamdesetih godina, visok, dobro građen, sa lavljom glavom i dugim bijelim, naniže povijenim brcima.

Ušli smo u protoriju za goste. Na zidovima vise razni portreti, darovi crnogorskih vladara. Na jednom podužem stolu rasute mnoge fotografije raznih formata, sa posvetama gotovo svih ovdašnjih vladara, ili bivših vladara. U drugoj hrpi fotografija otkrih jednu koja me je jako uzbudila: dragi lik Đorđa Kastriota – Skenderbega, nepobjedivog albanskog heroja. Marko Miljanov me predstavi svojoj plemenitoj gospođi ljupkoj Nikšićanki, još mladoj. Odmah sam bio ponuđen likerom, kafom, medovinom, cigaretama… Pošto sam im kazao da sam jeo u Kučima, molili su me da probam bar saće od meda, ako ne mogu drugo. Poslušao sam ih i zaključio da je njihov med, kao i u Crnoj Gori uopšte zaista izvrstan.

Marko Miljanov mi je uputio više pitanja. Nije mogao da se načudi da albanske kolonije u Italiji poslije četiri i po vijeka, čuvaju netaknute tradiciju, jezik i običaje. Pričao je o Skenderbegu i njegovim junačkim djelima. Pričao je o Skenderbegu i njegovim junačkim djelima, hvalio šiptarsko junaštvo, nikad opovrgnuo. On se ponosi albanskom krvlju i želi našem narodu potpuno ostvarenje svojih prava. Kad je od mene saznao da u Napulju živi jedan pravi potomak slavnog Skenderbega, sada markiz d’Auletta, dao mi je jednu svoju fotografiju sa željom da mu je odnesem.

Prije nekoliko godina Marko Miljanov je posjetio mnoge italijanske gradove, koje je zadržao u najljepšoj uspomeni. U Napulju je upoznao Garibaldija sa kojim je bio u prijateljstvu. Bolest koja ga muči već nekoliko godina ne dozvoljava mu da se izloži teškoćama putovanja morem, pa se zbog toga, na njegovu žalost, nije odlučio da još jednom posjeti našu lijepu Italiju i njen narod, koji ga toliko voli.

Rastanak sa Vojvodom ostaće mi u vječnoj uspomeni.

U Napulju sam, mom dragom prijatelju markizu Kastriotu Skenderbegu, predao dragocjenu uspomenu Marku Miljanova. Pisali smo mu skupa sa puno ljubavi i zahvalnosti. Prošlo je otada nekoliko mjeseci, a dobri vojvoda nije odgovorio na naše pismo. To me je zabrinulo. Pisao sam prijateljima u Podgorici i Cetinju da bih se umirio.

Slavo Ramadanović, lični sekretar knjaza Nikole, obavijestio me je da je slavni i časni starina hitno otputovao za beč, teško bolestan. Srce mi se steglo. Vidio sam u tom putovanju početak kraja i zadrhtao sam za njim.

Sada, evo, skrhana srca saznadoth da je Marko Miljanov mrtav!

Frančesko Kinigo, Italijan-Albanac

Sabrana djela Marka Miljanova

Advertisements