Istina je. Stigli smo do zapada, ali divljeg.

Podgorica. Glavni grad. Subota 31. mart 2018. godine. Dvadeset prvi vijek.

Rano poslije podne, suncem okupani bulevari. Trotoari puni dječijeg smijeha, šareni baloni od helijuma i sitni usporeni kaldrmski koraci. Procvale krošnje, mirisi svježeg cvijeća pomiješani sa polenovim prahom. Starac na uglu osmjehuje se dječaku dok mu mota roze šećernu vunu, a on nestrpljivo skakuće oko njega, čas na jednu čas na drugu stranu.

Samo nekoliko metara niz ulicu mirišu baklave i domaća limunada. Točeni sladoledi i poljupci. Neki klinci trčkraju za narandžastim zmajevima od celofana dižući ruke visoko u nebo, dok im u susret idu nasmijani biciklisti pozdravljajući ih.

Običan subotnji dan. Bašte pune priče, graje i koraka.

Grom. Grom se lecnuo. Iz plavog prozirnog neba zloslutno opominjući smijeh.

Nema smijeha. Vrisak. Prvo jedan kao najava, pa hiljadu njih u isti mah. Zatim muk. Tišina.

Podgorica. Glavni grad. Subota 31. mart 2018. godine. Dvadeset prvi vijek.

Rano poslije podne, mrkli mrak. Nebo se spustilo u pljuskovima. Krvave nabujale rijeke divljaju ulicama, nose sve pred sobom. Nose roze šećernu vunu i smijeh. Strah. Dželat juriša pobjedonosno jedino se on ne plaši.

Majke razbacane po pločnicima preko zaleđenih tijela svojih mališana čekaju. Čekaju da prođe, drhte. Oživljavaju najgore noćne more, šta ako barut zaluta? Šta ako se ulicom prospu organi dječijeg tijela? Sta ako više nikad ne svane? Pa se u tom ludilu brže bolje okreću molitvi. Ne prolazi. Traje vijek, vječnost. Meci lete kao krdo pomahnitalih divljih veprova i ne biraju meso odredišta. Njima je svejedno. Njihov je posao da usmrte.

Neka se žena krvavih ruku okreće oko sopstvene ose, vrišti, plače doziva. Doziva Boga. Ne čuje je. Bog u mrak ne zalazi.

Neka cura pored nje pada i tetura se, ljudi se sapliću. Metak i dalje putuje, njemu je svejedno.

Sirene. Hitna, policija, inspektori, tužioci. Kao u lošim akcionim filmovima svi stižu prekasno, pred odjavnu špicu. “Bilo je neko ubistvo”- kažu. “Dajte trake, obilježite mjesto zločina”. “Nemamo informacije”. “Ne znamo što se desilo”. “Dajte novinare, dajte ostavke, zataškajte, zaboravite”.

Dva plavca po mom scenariju u zlatarskoj ulici jedu krofne u trenutku kad pored njih ležerno prolazi naoružani ubica. Taman podižu glavu u momentu kad se jedan siromah pogrešno parkira. Obojica skaču da mu napišu kaznu za parkiranje, trljaju dlanove i smijulje se zadovoljno.

Ubica šeta dalje. Slobodan. Neustrašiv. Šeta strogim centrom grada. Evropskom metropolom. Kroz grad svjetskih standardna, kroz glamur. Kroz grad najvećih stepena bezbijednosti.

Siguran u svoju pobjedu. Odlaže oružje i nastavlja. Šeta li on ovo protestno jer ni sam ne vjeruje da ga niko ne juri ili se zaista osjeća tako sigurno?

Pomalo hramlje, kao svaki filmski ubica, ali ga ništa ne sprečava da nestane u nepoznatom pravcu.

Inspektor potvrđuje ubistvo.

Doktor potvrđuje smrt.

Odjavna špica.

Kraj.

Podgorica. Glavni grad. Subota 31. mart 2018. godine. Dvadeset prvi vijek.

Plaše nas pričama o Crvenkapici i vuku. Pričaju da su vukovi Albanci, Amerikanci, Srbi, Rusi. Od njih nas kažu čuvaju. Od njih smo kažu bezbrižni. Imamo svoju slobodu. Imamo svoju zemlju. Imamo bazen i autoput.

Pričaju nam bajke o oslobađanju nekog zarobljenog kraljevstva, a u kraljevstvu samo korov, magla i mulj.

Zemlja heroja nam se pretvara u lešinu crknute životinje koju jedu crvi. Talog. Brlog, močvara. Davimo se jedni drugima, ljepljivim koracima kao nemoćne muve tapkamo u prazno. Pauk posmatra i čeka. Bespomoćni smo, a ni ne znamo. Strah nam kao zloslutno sjeme klija kroz koštane šupljine i nagriza nam jetru, bubrege mozak. Pristajemo.

Dva leša. Jedan je kažu kriv, drugi nije. Sad im je svejedno. Majke će im jednako plakati.

Dva ugašena života. Jedan je kažu bio problematičan drugi nedužan. Sad im je svejedno.

Zar je i nama svejedno?

Kako smo pristali na živo blato razvrata, bezakonja, straha i pristajanja? Kako nam ne smeta glib oko vrata? Kako dišemo? Kako usta otvaramo od taloga i smrada, kako hodamo okovani tonama jada? Čime nas uspavljuju da ne vidimo, da ne čujemo, da ne reagujemo? Čime nas hrane da nam je svejedno? Čega se plašimo ako se ne plašimo sopstvene smrti?

Na što pristajemo ako nam je svejedno hoćemo li živjeti ili ne?

Podgorica. Glavni jad. Istina je. Stigli smo do zapada, ali divljeg.