Piše: Milija Pajković
U Arhivu SANU (A-36-119-263) dugo se čuvao jedan poseban stenogramski zapis i pitanje je još koliko bi tavorio u nekoj od pregrada ili ladica ove značajne naučne ustanove da ga neko nije pronašao, slučajno ili namjerno to sada i nije toliko važno, i odlučio da ga predstavi javnosti u obliku razumljivom za sve. Bio je to govor kapetana prve klase Luke Đuraškovića, komandira Prve čete 40. pješadijskog puka vojske Kraljevine Jugoslavije, koji je održao 26. maja 1940. godine u Pomoreki kod Brezovice, u Sloveniji, svojim vojnicima i vodnicima postrojenim u marševskom stroju, a i ispred brojnih stranih vojnih predstavnika i novinara.
Taj govor, izgovoren u vrijeme kad je Italija uveliko prijetila da će napasti Kraljevinu Jugoslaviju, da će je pokoriti, oduzeti joj Istru i još neke druge djelove, vrvi od različitih psovki tako svojstvenih za naše podneblje, za sve naše krajeve i njene stanovnike, tako da je bilo i veoma teško prihvatljivo, uprkos tome što i nije previše opširan, da bude objavljen u baš takvom izvornom obliku u nekom štampanom izdanju novina ili časopisa. Zato je, srećom, postao dostupan na nekim drugim mjestima, a tako i velikom broju čitalaca. Veoma je brzo postao opšte prihvaćen, rado čitan i to na cjelokupnom prostoru jugoistočnog dijela Evrope.
Toliko, da je, između ostalih, opčinio i Tomislava G. Panajatovića, diplomiranog pravnika, pisca, novinara, nekadašnjeg predsjednika opštine Pirot, koji ga je objavio kao monodramu u knjizi pod naslovom ,,Slušaj amo“ i s podnaslovom ,,Srpska psovačka rapsodija“. Na naslovnoj strani Panajotovićeve knjige nacrtan je, u maniru karikature, gojazni oficir sa sabljom i brkovima, ne baš dopadljivog izgleda, pa se to, uz sve uvažavanje ilustratorove slobode u izražavanju, može i pogrešno protumačiti, pogotovo zbog toga jer je u knjizi riječ o samo jednoj osobi — o kapetanu Luki Đuraškoviću, koji ni približno nije izgledao tako — naprotiv, bio je lijep, vitak, jak i skladno građen. I, naravno, kapetan Luka nije bio brkat, nego je uvijek bio obrijan. Panajotović je govor dramatizovao i pretvorio u monodramu u kojoj su lik kapetana Luke tumačili glumci Tomislav-Toma Trifunović, Marko Vučković i Jovan Krstić i to na scenama Narodnog pozorišta Timočke krajine u Zaječaru, kao i Narodnog pozorišta u Užicu.
Otkako se govor kapetana Luke Đuraškovića pojavio u javnosti izazivao je, a i dalje izaziva veliku pažnju, ali i razna oprečna mišljenja, naročito na brojnim sajtovima, portalima, u novinama koje ne provjeravaju svoje napise, pa su tako objavljene i različite neistine i proizvoljnosti. Te namjerne ili nenamjerne laži se, između ostalog, odnose na stepen obrazovanja kapetana Luke Đuraškovića, na njegov rječnik, odnosno na način izražavanja, zatim na porodično stanje, na porijeklo, na to u čijoj je vojsci ratovao tokom Drugog svjetskog rata i, konačno, kako je i stradao.
A prije svih pojašnjenja — ko je bio, u stvari, kapetan Luka Đurašković?
Luka je rođen u Gornjem Ceklinu, ispod Ceklinštaka, nedaleko od Cetinja, u porodici Mića Jokovog, poštara II a klase, i Stane Đurašković, rođene Kruška (Kruškić) iz Dobrskog Sela, čiji je brat Džudža, bio poznati kapetan i barjaktar. Bio je najmlađi od sedmoro djece — od Toma, Ljubice, Joka, Jelene, Novice i Vidosave. Inače, bratstvo Đurašković je kroz vjekove jedno od najboljih i najuglednijih u Crnoj Gori — uostalom, Petar Drugi Petrović Njegoš nije bez razloga u „Gorski vijenac“ uvrstio likove dva junaka, dva brata, serdara Janka i vojvodu Bogdana, koji su bili istorijske ličnosti, a ostali viđeni i poznati Đuraškovići iz tih vremena bili su: serdar Filip, prvi crnogorski senator, koji je proglasio ustoličenje Petra Drugog Njegoša Petrovića za glavara Crne Gore, serdar Đuro, serdar Niko, serdar i vojvoda Jovo, pop i serdar Andrija, serdar Nikola, serdar Markiša, pop i vojvoda Vuko, vojvoda Savić, vojvoda Periša, ali i još mnogo znamenitih pripadnika ovog bratstva, svještenika, barjaktara i brigadira. Koliko su Petrovići tada uvažavali Đuraškoviće svjedoči i činjenica da su im rado davali svoje odive za supruge, pa je takav slučaj bio sa rođenom Njegoševom sestrom Stanom-Ćanom, kao i sa njegovom sestrom od strica Marijom-Makom, kćerkom Pera Petrovića…
Posebna zanimljivost je da serdar Filip Đurašković, jedan od najpoznatijih crnogorskih glavara, nije bio za to da na presto zasjedne knjaz Danilo, nego da ostane Vladičanstvo u Crnoj Gori. Dao je riječ da neće poljubiti ruku knjazu i da ga nikada neće priznati za vladara i održao ju je — naime, kad ga je knjaz Danilo, po povratku iz Rusije, sa svitom posjetio u Gornjem Ceklinu, dočekao ga je kako dolikuje uglednom domaćinu, ali ga, naravno, nije cjelivao u ruku, niti ga je nazvao „knjaže“ ili „gospodaru“ i nije se više pojavljivao na Cetinju. To je koštalo Đuraškoviće oduzimanja titula serdara i vojvoda, raskida vjeridbi sa odivama Petrovića, a mnogi od njih napustili su ne samo cetinjski kraj, nego i Crnu Goru. A jednog od njih, stasitog lijepog Sava Đuraškovića sustigla je i odnijela, najvjerovatnije, knjaževa ljubomora — naime, Darinka Kvekić, gospodareva supruga, rodom iz Trsta, voljela je da provodi vrijeme često sa ovim ljepotanom na dvoru, u razgovoru ili u šetnji. U početku ga je i sam Danilo cijenio i poštovao, ali sumnja i došaptavanje pojedinica iz njegove blizine učinile su da ga i omrzne. Toliko da mu je i, izgleda, pripremio kraj. Naime, kad su se Danilo i Darinka spremali na državnički put u Pariz, pratio ih je, po običaju, narod do izlaska iz varoši, a tu je bio i Savo. Navodno, neko je slučajno ispalio metak sa Biljarde, da poželi srećan put, a pogođen je Savo i tako je poginuo. Međutim, sudeći po barutu kojim je bila opaljena rupa na Savovoj dolami ubijen je po naredbi knjaza Danila, Zeka Malog.
Kapetan Luka Đurašković, dakle, rastao je i stasavao u veoma uglednoj porodici, ogranku takvog jakog bratstva — njegov brat Tomo bio je pravnik, sudija, predsjednik nikšićkog suda, zakleti protivnik komunista, koji je poslije Drugog svjetskog rata podnio ostavku na dužnost, a drugi brat Joko bio je u razdoblju prije rata, predsjednik opštine Rijeka Crnojevića, jedna od najuglednijih ličnosti tog kraja. Obojica su jula 1941. godine učestvovali u sveopštem ustanku protiv italijanskog okupatora, pod komandom kapetana kraljevske vojske Jakova Kusovca, da bi odmah po okončanju rata proglašeni od strane nove vlasti za državne neprijatelje. Obitavajući u takvoj porodici i u takvom okruženjuLuka je bio od malena zadojen pričama o junaštvu i podvizima, diveći im se, kao i zvucima gusala, bez kojih se nije mogao zamisliti niti jedan skup, sjedeljka na gumnu ili sabor. Rano je pokazivao bistrinu, umješnost, hitrinu i odvažnost, a kako je bio dobar đak našao se 1926. godine u Nižoj vojnoj akademiji u Bileći, a učenje je s odličnim uspjehom okončao 1929. godine, kao pitomac VII odjeljenja 54 klase, u klasi divizijskog generala Josifa Kostića, brigadnog generala Koste Vujičića, pukovnika Dragiše D. Pandurovića, majora Miloša Gladovića i poručnika Koste Markovića.
Ubrzo je raspoređen na obavljanje službe u pješadijskim garnizonima u Sloveniji, gdje je zapažen kao vrstan oficir, omiljen kod vojnika, ozbiljan kad treba, a sa istančanim i posebnim smislom za humor, onim koji je osobenost cetinjskog područja. Tako je i nastao njegov čuveni govor. Iako, obrazovan, jer u protivnom ne bi mogao da bude viši oficir jedne tada jake vojske, odlučio je da prilagodi svoje riječi vojnicima, redovima, koji su bili različitog porijekla, obrazovanja i iz različitih krajeva, u kojima su pored sličnog ili istovjetnog jezika i običaja, sastavni dio svakodnevnce bile psovke u raznim oblicima i sazvučjima. Pa zar i dan-danas u istim tim krajevima gotovo svi ne psuju i to nesmanjenom žestinom, u raznim prigodama i onako bez nekakvog reda, koristeći psovke i kao poštapalice u običnom govoru — možemo mi biti protivnici toga, ali je to i stvarnost, ali i jedna zajednička nit koja svjedoči o bliskosti vještački razdvojenog naroda.
Govor, zbog koje je Vlada Italije uručila protestnu notu Vladi Kraljevine Jugoslavije, zbog svoje vatrenosti, vrcavosti, zdravog humora i vještog podizanja vojničkog morala, srećom sačuvan u Arhivu SANU, čita se uveliko i danas, bez obzira na podijeljenost nekadašnjih zajedničkih prostora, mahom uz svesrdnu podršku onome što je kapetan Luka izrekao.
A izrekao je sve ono što je i trebalo, a i sve je pogodio i predvidio. U vodu padaju primjedbe i stavovi svih onih koji su tvrdili, pisali i govorili da se kapetan Luka i u običnom životu tako izražavao i tako govorio, da je to njegovo obraćanje bilo i odraz njegovog neobrazovanja i odsustva bogatijeg načina izražavanja — naprotiv, bio je uglađen, uljudan, otmen, dostojanstven, rječit onako kako i treba u svim ostalim prilikama i svakome pametnom je jasno da je tako govorio da bi podigao moral vojnicima i pripremio ih za bitku, jer su Italija, ali i njeni saveznici, uveliko prijetili Jugoslaviji.
Komunisti su raširili priču da je Luka poginuo u njihovim redovima kao major njihove vojske, prilikom oslobađanja Trsta. Tu laž šire i razni nepoznati sakriveni posjetioci raznih sajtova, portala, foruma, neko, vjerovatno, po zadatku, neko kao prenosilac zbog neznanja. Međutim, istina je sasvim drugačija — hrabri i odvažni kapetan je ostao dosljedan monarhističkoj vojsci, bio je i oficir u četničkom štabu generala Blaža Đukanovića i pukovnika Baja Stanišića, i na kraju rata stigao je, uz neprestanu borbu protiv komunista-partizana, muslimanskih bosanskih jedinica i ustaša, sa još preko deset hiljada žitelja Crne Gore do Austrije, do Klagenfurta i Blajburga, I kad je izgledalo da će izaći živ iz ratne golgote, Englezi su ih, uz partizansku pratnju, koja je svoj krvavi i kukavički pir još tada započela, vratili u Sloveniju. Kapetana Luku Đuraškovića su mučki ubili crnogorski partizani 16-og ili 17. maja na nekom od stratišta u Sloveniji, najvjerovatnije na Zidanom Mostu! U maju 1940. godine je upozoravao na to da će otadžbina biti napadnuta, pripremao i njenu odbranu, a poslije pet godina, upravo u maju je i stradao.
Još jedna od neistina je da njegovi potomci, odnosno porod, danas žive u Nišu — Luka nije stigao da se oženi, da osnuje porodicu i dobije porod, sva ta nadanja su kukavički prekratili po kratkom postupku partizani, najvjerovatnije iz cetinjskog kraja, jer su se maja 1945. godine u Sloveniji, podijelili i izdijelili po krajevima, s jednim jedinim ciljem — da ubije svako svojeg zemljaka, komšiju, kuma i rođaka!
Na svu sreću, ostali iz njegove uže prodice su stekli porodice i jako potomstvo dostojno svojih slavnih predaka.
Kapetan Luka Đurašković, istinski junak, pravi oficir i ratnik, nije dobio nijednu uličicu, nijedan sokak niti bilo kakav drugi spomen ni na svojem Cetinju, ni u Crnoj Gori, a ni u Srbiji, ali je zato njegov sačuvani vatreni i vanvremenski govor nadživio sve, a živjeće i dalje, kao odraz posebne ljubavi prema otadžbini, prema svojem narodu i prema slobodi!
