Jesi li ti magarac?

„Budala koja se smije“, Ulje na platnu, Holandija, Foto: WikiMedia

Dok sam bila mala, kad se naljuti na mene otac me je često pitao: „Jesi li ti Simo?“

Odgovarala sam uvijek uvrijeđena i posramljena da nisam, a on mi je nabrajao razloge zašto ipak jesam, jer bi samo Simo uporno radio nešto što ne treba da čini.

Kasnije kad sam odrasla, znala sam da je otac priču o Simu zapravo izmislio, no moje je djetinjstvo time bilo obilježeno i sve što sam željela je da mi nikad više ne postavi to pitanje.

Dobro se sjećam stida, spuštenog pogleda, suznih očiju i drhtavog glasa dok sam odgovarala da nisam Simo. Sjećam se, da mi otac nikad nije vikao, nikad me nije udario, nikad nije bio grub, ali je kad nešto zgriješim, oštrog uvijek ozbiljnog lica postavljao ovo pitanje. Da sam mogla da biram batine ili pitanje uvijek bih rađe birala batine.

Simo je zapravo bio magarac, koji je rođen kao konj. U očevom selu, jedna putujuća čerga poklonila je ždrebe komšiji Peru u znak zahvalnosti na gostoprimstvu. Pero je bio siromašni zemljoradnik koji je imao devetoro djece i ženu. Živjeli su na rubu egzistencije, obrađivali zemlju i uzgajali stoku. Od teškog fizičkog rada i gladi Pero je izgledao grubo, staro i ljutito pa su ga se djeca iz sela plašila.

Simo je bio prelijepo mlado ždrebe, crne boje i veselih očiju. Prvog dana Pero mu je stavio samar i riješio da ga pretvori u magare. Radio je teške fizičke poslove u polju, vukao kola, prenosio teret i nikad se nije pobunio.

Nakon samara Pero mu je stavio lanac oko nogu, pa povez preko glave da bi mogao da gleda samo pravo. Simo je posmatrao ostale magarce, koji su imali i radili sve isto kao i on i nikad se nije pobunio. Bio je toliko glup, kaže moj otac, da je još kao ždrebe uzimao magareće mlijeko koje mu je Pero podvalio i od tog mlijeka je „zaglupio“ i povjerovao da je magarac.

Jednog dana, pred smrt Simo je ugledao krdo divljih prelijepih konja, sa blistavom grivom u svilenim bojama kako galopiraju kroz ravnicu. Divio se iz daleka njihovoj slobodi ljepoti i snazi, da se od stida sakrio u žbun i dugo ih posmatrao.

Moj otac je tvrdio je da mu je Simo tada rekao (jer je pred smrt dobio moć govora) da je njegova sudbina bila da bude rob i da će ponosno umrijeti. Otac je pokušavao da mu objasni da je i on zapravo konj, ali Simo nije htio ni da čuje. Prezirao je konje, i ako im se potajno divio. Pristao je, kaže, na „božiju volju“ i ponosno je umro kao magarac.

Shvataš li, pojašnjavao mi je otac, on je bio ponosan što je umro teškom mučeničkom smrću, premoren i gladan. Što se nikad nije pobunio, što je ubijeđen od malena da je rob. Bio je srećan što služi, čekajući svoju šaku kukuruza. A samo da je jednom razmislio, i da je primijetio da se ne razlikuje od ostalih konja shvatio bi da mu nije Bog namijenio takav put, nego on sam sebi lično.

Shvataš, Simo je bio glup. Simo je bio budala. Simo bi, da mu je Pero tražio pošao i u rat na konje.

Jesi li ti Simo? – Ljutito me je pitao, svaki put kad kad sam uradila nešto iz neznanja.

Svaki put kad bi me neko nasamario, ili ubijedio da uradim nešto što nisam željela.

Nisam ja Simo, rekao je kad je dao otkaz u velikoj firmi i sa jednom providnom flašom sjeo na sred ulice da prodaje gorivo.

Nisam ja Simo, rekao je, kad je odbio da cinkari nekog prijatelja za velike pare i za malo završio u zatvoru.

Jesi li ti Simo? – Pitao je često moju majku, koja je padajući od umora dolazila sa poslova koje je prezirala i na kojima je bila slabo plaćena.

Majka nikad vjerovala u očeve ideje, govorila je da je revolucionar iz fotelje, da ne može on sam da mijenja svijet i da joj djeci ne puni glavu glupostima.

Majka je uvijek govorila da se novac ne bere na grani, već se zarađuje teškim radom. Majka je vjerovala u moranje i žrtvu. Otac je umro sa idejom bunta i otpora prema sistemu. Dva dana pred smrt mi je rekao, da ću vremenom zavoraviti sve što mi je ikad pričao, jer sam još mala, ali da nikad ne zaboravim da nisam Simo. Obećaj da nisi Simo! – rekao je.

Obećala sam.

Jovana Šekularac

Imala sam osam godina kad je moj otac umro, i tada nisam shvatala da je već kasno. Simo je živio u meni i ako ga nisam priznavala. Kasnije sam učila, radila i djelovala tačno poput Sima. Za tuđe ideje, za tuđa uvjerenja, za tuđe račune. Upadala sam u sistem, tačno onako kako je bio planirano. U kalupe iz kojih nisam mogla da pobjegnem iako su me gušili, stezali i urnisali.

Iz ubjeđenja ili iz moranja, zaboravljala sam da robovi vremenom postaju ponosni na to što jesu. Da se otimaju gladni oko mrvica, da ubijaju jedni druge za tuđe ideje i da morbidno vole svoje gospodare.

Jesi li ti magarac?

Postajemo li tiši svaki put kad nas glas nekog konja nadjača? Svaki put kad nam se zaprijeti ili nam se obeća nagrada koju svakako zaslužujemo? Volimo li zaista ovo što se kunemo da volimo, i vjerujemo li zaista da sve ovako mora?

Simo je volio Pera više od sebe. Ali je Pero bio dobar prema njemu. Iako ga je koristio dok je mogao, iako ga je tukao, mučio i ugnjetavao ranije mu je objasnio da tako treba. Simo je volio Pera, do kraja života prezirao je ostale konje.

Možda je samo potrebno da se sjetimo. Možda je dovoljan trenutak da krenemo u galop ravnicom. Slobodni.

Jesi li ti Simo? – Trgnu me iz sna, zaboravljeni poznati glas. Slana voda iz očiju i bolni udah.

Nisam, rekoh, prije nego što shvatih da sanjam.

Nisam, rekoh.

Jovana Šekularac

Advertisements