KOLUMNA: Bole li (ne)izgovorene riječi?

 

PIŠE: Milanka Ćorović

“Moja riječ je jaka kao stijena!“, izgovara glavni lik u filmu koji sam gledala sigurno prije 20 godina. S obzirom da sam bila klinka, u sjećanju ne živi naziv filma, postava glumaca i radnja, ali interesantno da se ta scena duboko urezala u mojoj misli.

Odlučnost i stav koji je imao prilikom izgovora date riječi, a koju je potvrdio čvrstim stiskom prijateljeve ruke, me je fascinirala. E, možete samo da zamislite koliko je jedna djevojčica, koja tek stvara sliku o težini izgovorene riječi u stvarnom svijetu, sa vjerom da je data riječ ujedno i konačna, bila duboko razočarana kada ju je “vlasnik“ pogazio.

Prijatelj, koji je iščekivao njeno izvršenje, je imao teške posledice zbog nedoslednosti izgovorenog onoga koji je obećao. Sjećam se da sam plakala kao kiša i bezbroj puta ponavljala ZAŠTO? da je majka morala da me smiruje dobrih pola sata.

Data, lijepa, teška, mudra, protraćena, ohrabrujuća, obećavajuća… RIJEČ. Kako je to moćno oružje u međuljudskim odnosima. Siječe kao sablja, a ujedno miluje k’o najljepši dodir. Zna da opeče, digne ili spusti, da vjetar u leđa, zamisli, naljuti ili izmami osmjeh na uglu usana.

U životu susrijećemo razne ljude – dobre, loše, one što “nit’ smrdi nit’ miriše“, stupamo u odnose, oslanjamo se jedni na druge, sklanjamo se, izbjegavamo se, volimo se ili ne i sve te emocije stvaramo na osnovu riječi koje upućujemo jedni drugima ili onih koje prećutno sprovodimo kroz djela.

„Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora“ (Miroslav Krleža). Ništa na svijetu ne zaboli kao oštra riječ od nama drage osobe. Kao kopriva šine po duši, opeče, pa treba vremena da se smiri, nekada ostane i ožiljak, a od nekih se i ne oporavimo, samo nastavimo.

Koliko razočarenja proteče našim dušama od grke riječi. Ne shvatamo se, a imamo istu moć – moć govora koja treba da nas uputi, da se čujemo, razumijemo, nađemo na pola puta. Snaga riječi leži u njenom zbližavanju ili otuđenju ljudi koji je razmjenjuju. Koliko ljubavi, slobode, pravde, gorčine, ljutnje i bijesa se manifestuje riječima. Kreće se njima ko otrov ili najbolji lijek.

Miljkovićevu “Ubi me prejaka riječ!“ najbolje su osjetili, ali možda ne i istinski shvatili, oni koji su riječima ubili prijateljstvo, kumstvo, pa čak i ljubav (ljubavničku, srodničku, pobratimsku…) odnose koji su se “krojili“ satima, danima, godinama… Tkali do najsitnijih detalja.

Šta je sa onima koje nikada nijesmo izgovorili, a trebalo je ili smo to uradili “sada kada je kasno“. Koje smo sakrili iz ponosa, ljutnje i pustili da srdžba odradi svoje? Ne treba nagomilavati stvari, a kamoli emocije – ugušićemo se od tog zatrpavanja. Izbacimo olovko iz grudi, pretočimo ga u riječi, kakve god, oslobodimo ih se, otresimo ih…

Koliko puta smo shvatili da smo i sami doprinjeli nesporazumu koji nas je osiromašio, lišio gomile radosti i smijeha, druženja “samo da smo razgovarali na vrijeme“. Čini mi se da su ipak, najbolnije riječi koje možemo da razmijenimo samo u sjećanjima na one koji nijesu sa nama. Najbolnije jer to nije naša odluka – da li da ih izgovorimo ili ne, izbor nam nije dat.To pravo nam je otrgnuto!

Koliko riječi nahrli na usnama da kažem mojoj nadražoj, sve ono što nijesam mogla jer nijesam znala i umjela zato što sam bila mlađa, gradila ličnost, žurila, “biće vremena“ jer su misli preokupirali neki ljudi, manje važni…

Pomislim, kako bismo sada razgovarale na istoj talasnoj dužini – onako kako to rade dvije formirane ličnosti, dvije zrele žene – sada kada znam šta želim, kada imam jasan stav o mnogo čemu, sada kada sam se izgradila i oblikovala baš po njenoj mjeri, onakvu kakvu me je vaspitala upravo ona – izuzetno ponosna, snažna, emotivna i krha u isti mah… Rekla bih sve ono što nijesam – ne zbog nedostatka želje,emocije, potrebe -već zrelosti,one koju sada imam! To nijesu (ne)izgovorene riječi već nedovršene, onemogućene, a takve su najbolnije.

Raspon ljudske riječi proteže se od najmanjih sitnica do ključnih stvari u životu, do same suštine. I važno je da je ne ispustimo, da kad dirne našu dušu podijelimo sa onim koji je do nje i došao, bila to lijepa, razarajuća ili beznadežna RIJEČ.

Podijeliti je sa onim ko pokazuje incijativu da riješi, sasluša, usavrši, uskladi odnos koji imamo. Izgubljene ljudske veze možemo spasiti jedino dobrom voljom i otvorenosti duše za razgovorom i to u momentu kada se nesporazumi dese, posle, sve je kasno…Ne ispustimo dati trenutak!

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

Advertisements