KOLUMNA: “Moji“ golupčići

PIŠE: Milanka Ćorović

Balkon koristim za boravak, onako čisto za kafenisanje, ponaslaganje dnevnih obaveza i planova.Tu šaltam misaonim spiskom želja i trenutnih mogućnosti. Ritual koji se ne preskače.

Povučem prozore u desnu stranu, skroz do kraja, udahnem duboko i fokusiram se na zelenu površinu. Doduše, skroman pejzaž, ali sa meditirajućim dejstvom.

Subota. Jutro. Ustajem, izlazim na terasu i provirujem glavu napolje. Na sims prozora trećeg sprata sleti jedan golub. Nije bilo mrvica hljeba niti bilo kakva tacna sa vodom. Znači sletio je tu bez ikakvog posebnog razloga. Pomislih, malo će da našteluje krila, predahne i nastaviće svoj put.

FOTO: Milanka Ćorović

Međutim, odmah za njim doletje još jedan, tačnije golubica. Šćućurili su se jedno uz drugo i jasno se vidi da uživaju u tom zajedništvu. Smijuljim se. Mislim kako je priroda sve lijepo sredila i kakav sjajan početak dana. Od tolike zgrade nabasaše baš kod mene, povezujući taj čin sa pukom slučajnošću. Izlazim van, vraćam se ustaljenom ritmu života, ali ostaje ukus tog lijepog susreta.

Niko nije bio srećniji od mene kada sam sjutradan zatekla identičan prizor. Krilati gosti su se stacionirali na sad već njima poznat teren. Ljubavnički ušuškani, pozdravljaju me. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Izgleda da su se baš odomaćili.

Ulaze u sobu, šetkaju.Toliko su slobodni da se ne pomjeraju kada krenem za njima, samo me gledaju. Klapćem rukama, ma totalno kuliranje. Tek kad im priđem jako blizu, oni odlete, ali ne daleko, samo se premjeste na terasu.

Moram da priznam da su ovi “moji“ golupčići vrlo fini i kulturni. Primjećujem da njihovo prisustvo mijenja moždane talase i liječi. Obično dođu oko devet ujutru, stisnu se jedno uz drugo, malo guguću, posjede i odu.

Vrate se predveče, a kada je vrijeme za laku noć, spavaju na maloj površini od prozora. S obzirom da su se nametnuli kao moji cimeri, mislim se, red je da se bacim u proučavanje suživota sa njima.

“Golub nikada neće zaboraviti lice koje je vidio, pa makar to bilo i samo jednom“, pokazuje istraživanje francuskih stručnjaka, a britanski dodaju da golubovi mogu da razlikuju ljude, boje i da prepoznaju osobe.

Prema jednom od starih vjerovanja, smatra se da golubovi nikada neće biti u blizini prostora gdje je prisutna energija zla i negativnosti. Po vjerovanju naroda, postoje mnoge pojave koje nagovještavaju buduće događaje, treba ih samo znati čitati. Misli se na slušanje unutrašnjeg impulsa, a ja baš nekako funkcionišem po tom principu.

Dakle, riječ je o vrlo specifičnom posmatranju, koje se definitivno ne odvija očima, a prema nekim shvatanjima, ni racionalnim dijelom ljudskog bića.

Čovjek je mikrokosmos. Svi kosmički zakoni sažeti su u ljudskom biću. Duša kao magnet, samim svojim postojanjem, privlači svekoliko oblikovanje energije prirode.

 

E, tako šesto čulo mi šapuće da se krilati prijatelji vraćaju zbog protoka energije koju osjećaju na vazdušnom ulazu u moj dom i da su tu otkrili idealno mjesto za sebe – mjesto gjde ljubav isijava.

„Moji“ golupčići se nakače i na maloj površini klime uređaja koja je tik uz prozor, a kada se lijepo smjeste onda krenu u razmjeni poljupčića. Nije u narodu bez razloga nastala izreka “Vole se kao golub i golubica“.

Čitam podatak da golubovi ostaju zajedno do smrti, privrženi su partneru. Kako je naglašeno, za tu vjernost i ljubav, kao što bi i trebalo za svaku pravu, golubovi se bore. Znajte, kada čujete da guču, oni se zapravo udvaraju.

Uvijek sam vjerovala da je to i kod golubova kao i kod nas ljudi (onih koji rade na istinskoj recipročnoj emociji). Odnos koji podrazumijeva posebnu emotivnu dubinu, ulaganje, istrajnost. Odnosi trebaju vremena, povjerenje, strpljenje, razumijevanje, posvećenost i još mnogo toga!

Ne samo da naučiš o sebi već i o drugoj osobi koja je tvoj najbolji prijatelj, stijena i apsolutna ljubav. Neko ko se bori za vas i ko vas poštuje. Da jedno drugo ne shvataju kao protivnike. Da jedno pored drugog mogu da se nesmetano „razvijaju“ i zajedno napreduju u svemu što im je cilj.

Njihova ljubav stvori sasvim novu dimenziju stvarnosti. Apslolutno sve, sve ono što upravo rade ovi “moji“ golupčići “jer nema vremena za svakodnevnu dosadu. Postoji vrijeme za rad. I vrijeme za ljubav. To ne ostavlja prostor za neko drugo vrijeme“ (Koko Šanel).

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

 

 

Advertisements