Kralj Nikola viđen očima jednog stranca

Kralj Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš kontroverzna je ličnost, kako u današnjem vremenu, tako i u vremenu u kom je živio, i to ne samo među Crnogorcima, već i među strancima. Jedan od rijetkih stranaca koji je imao priliku da ga bliže upozna bio je Gustav Hupka, austrougarski vojni ataše na Cetinju u vrijeme Balkanskih ratova, a kasnije, tokom Prvog svjetskog rata, načelnik štaba komande austrougarskih posadnih trupa u Crnoj Gori.

U odlomcima iz zapisa Gustava Hupke koji se mogu naći u knjizi „Sukob knjaza Nikole sa crnogorskim vojskovođama“ Jovana Dujovića, stoji zapažanje da „među svim upravljačima u staroj Evropi, teško da je ma kome drugome dodijeljeno toliko različitih, a ponajviše nepravilnih, sudova kao o kralju Nikoli“.

– Dokle su hvališe svih naroda u prostoj formi isključivo sjajne sposobnosti i vrline gospodarske i slavopojke izmišljali, dotle su njega, sa druge strane, obilježavali i prikazivali kao krvoloka i tiranina, kao pljačkaša svog sopstvenog naroda, kao gramzivog šarlatana, tako da su i nezavisni savremenici smatrali gospodara Crne Gore i Brda kao beznačajnog sićušnog kneza koji svojim podanicima izdaje naredbe da kradu ovce – navodi Hupka.

Politička satira, otkriva on, našla je u crnogorskom kralju trpeljivu žrtvu.

– Ali, njega su mnogi vrlo površno poznavali, jer je malo stranaca bilo voljno da ga bolje upozna i o njemu donese objektivan sud, kao što se meni ta prilika ukazala za vrijeme balkanskog rata 1912 – 1913. godine, kada sam ga mogao upoznati bliže i shvatiti njegove misli, često namješteno i vještačko držanje, kao i da proučim sve forme i oblike spoljašnjeg držanja, koje je on umio vješto da prikriva i primijeni … On je često na ratištu, i to samo sa mnom, ručavao, čitao mi je svoje pjesničke sastave. Tako sam ja, za razliku od ostalih diplomatskih predstavnika na Cetinju, imao prilike da ga svestrano upoznam, i onaj sud – s kojim sam bio došao – umnogome promijenim. Između ostalog, shvatio sam da je potcjenjivanjecrnogorske države, koje je dolazilo sa nekih strana, a u prvom redu podcjenjivanje kralja Nikole – nepravedno – ističe Hupka.

On kralja Nikolu vidi kao „sina svoga naroda“, koji „posjeduje sva duhovna sojstva i nacionalna svojstva kojima su podložni svi stanovnici balkanskih zemalja, koji se svojih istočnjačkih navika i osobina nikada ne mogu odreći“.

– Jedan orijentalac gleda na neiskrenost, ne kao na nešto bezuslovno normalno, nego u njoj vidi jedno oružje kojim se slabi suprotnost prema jačemu sa puno savjesnosti i slobode. Od ovog i ovakvog shvatanja nije se mogaoosloboditi ni Nikola koji je smjelo i slobodno priznavao da je ba u političkim stvarima bio njegov najbolji učitelj sultan Abdul Hamid, koga su s prestola zbacili Mladoturci, i koji je bio poznat kao lukava i snažna ličnost. Ja ne mogu osporiti i pobiti to da li je kralj Nikola – koji je u mlađim godinama bio hrabar borac i divkji nasrtnik – sam lično, posjekao, i koliko neprijateljskih turskih glava. To nije potpuno nemgouće, jer taj običaj balkanskih naroda da tako postupaju s ranjenim ili poginulim neprijateljem datira još iz ranih vjekova – kao naslada, kao odmazda radi zadovoljenja žeđi za osvetom. Utoliko je veća zasluga kralja Nikole, koji se zalagao i svojim autoritetom uticao na Crnogorce da ih oduči od toga. Druga njegova zasluga je odstanjivanje krvne osvete, čime je zadobio opšte priznanje i poštovanje svojih podanika, a time je sam sebi podigao veliki i kulturni spomenik – navodi Hupka.

Sujetne kćeri

U političkoj satiri, kako navodi austrijski oficir i diplomata, „često su gospodara Crne Gore prikazivali kao malog velikana, a naročito 1910. godine, kada je proslavljao svoj pedesetogodišnji jubilej, kada je svoju kneževinu podigao na rang kraljevine“.

– To istina, nije baš toliko bila njegova lična želja, koliko njegovih sujetnih kćeri i princa Mirka, koji je na taj način želio da sebi i svojim potomcima obezbijedi kraljevske počasti. Knjaz Nikola se, međutim, i kao kralj rukovodio svojim starim životnim navikama – bio je vrlo štedljiv. Vodio je spartanski život bez velikih prohtjeva. Kuća u kojoj je stanovao na Cetinju bila je skromno opremljena najnužnijim namještajem, koji bi mogao da zadovolji ukus jedva imućnijeg malograđanina Evrope. Odaje za prijem u konaku na Cetinju, kao i vila Topolica u Baru, ukrašene su ne baš najsrećnije odabranim umjetničkim predmetima i slikama, koji su uglavnom tu došli kao pokloni evropskih vladara ili kneževskih rođaka – zapisao je Hupka.

On dodaje da je kralj kao poklon posjedovao automobile iz Italije i nekoliko konja, kao i mali parobrod „Rumija“.

– Međutim, Rusija je za izdržavanje vojske davala izvjesna sredstva, dok je od austrougarske vlade, prema potrebi, dolazila potpora za državne i druge svrhe – kao što su opravka puteva, postrojenja, telegrafske linije i slično. Ali, potpuno je netačno da je kralj primao ili tražio ma kakvu pomoć od drugih država … Iako je strastven igrač karata i pušač duvana, kralj Nikola se u svojim životnim navikama i držanju nije ni najmanje raqzlikovao od čovjeka iz naroda Nosio  je narodno odijelo kao svi ostali. Za vrijeme rata odijevao se prosto, ratnički, prema mustri ruske ratne uniforme, dok je prilikom putovanja u inostranstvo nosio obično, građansko odijelo. Pri zvaničnim prijemima u Beču ili Petrogradu, oblačio bi svečanu uniformu svog ruskog puka, ili uniformu komandanta 55. pješadijskog austrougarskog puka – navodi se u zapisima Hupke.

Parlament primamljiva uzda za neobučenog konja

Ugledajući se na Rusiju, kaže Hupka, kralj Nikola je svojoj zemlji dao i odobrio Ustav i parlament, ali se i pored toga, kako ocjenjuje on, osjećao kao autokrata i pravi gospodar, dok je saradnju narodnih poslanika koji su radili na izradi zakona shvatao kao uplitanje u njegova nasledna knjaževska prava.

– Parlament za Crnu Goru, rekao mi je jednom prilikom, jeste isuviše primamljiva uzda za još neobučenog konja – otkrio je Hupka dio razgovora koji je vodio sa kraljem Nikolom.

S.P.

Advertisements