Marijan Brajac Maro, kapetan opasnog broda: Život je more

Prve naše asocijacije kada je riječ o pomorskom životu jesu: surovo, hljeb sa devet kora, paklene situacije, samotnjaci, heroji… Mnogih putovanja moreplovci se prisjećaju sa jezom u kičmi, a mnoge opasnosti su brzo zaboravili.

Kapetan Marijan Brajac, Foto: Privatna arhiva

Koliko puta su samo, u ekstremnim nevremenima, pomislili da im je to zadnji dan u žvotu.

Dubrovčanin, kapetan Marijan Brajac Maro koji je na moru proveo 55 godina, za portal Crna Gora priča o žvotu po bijelome svijetu i koliko ima neizvjesnosti i borbe do onog čuvenog“ – mirno more!

 

– Cijeli žvot sam proveo na moru. Plovio sam specijalizovanim tankerima za prevoz hemikalija. Opasni su to brodovi, ali sve ima dobru i lošu stranu pa tako i ovaj posao. Bio sam i na putničkom brodu, ali me nikada nijesu fascinirali. Kontejnere isto ne volim, nikad ne znam šta vozim, a ovdje je čist posao, znam šta vozim i da mogu poletjeti u vazduh svaki čas. Morao sam da radim sve što je potrebno da se to ne dogodi i ono što mi je jako važno, uvijek sam znao šta je u tanku – kazao je Brajac koji je od ove godine postao aktivni član bokeljške mornarice Kotor.

Kako dodaje, na brodu sve mora da funkcioniše besprekorno jer u suprotnom nema novca. Gazda traži svoj dio, vlasnik tereta svoj, a i ljudi na brodu platu. Kako nam priča, najveći brod kojim je zapovijedao imao je 50 hiljada tona i prevozio je naftu, naftne derivate kao i hemikalije.

– Ono što mene kao pomorca i danas posebno fascinira je replika Kolumbove „Santa Marije“.

– To je bio komandni brod 25 metara dug. Da meni neko kaže danas, pored toga što sam cijeli žvot potrošio na moru, da sa takvim brodom krenem od Bijele pa da zamaknem iza Italije, debelo bih razmišljao kako bih išao. Zamislite kako je to bilo u ono vrijeme bez navigacije, vode, hrane, svega… To su bili heroji! – rekao je naš sagovornik.

Brajac za portal Crna Gora objašnjava da su dva najveća brodska neprijatelja voda i vatra i da se ne zna koji je gori.

 

– Svako ko dugo plovi, prije ili kasnije prođe te stvari i mogućnost da se brod potopi i da izgori. Zaista se prođe svašta. Imao sam sreću da sam oko sebe imao ljude koji su bili pripadnici starije generacije. Evo danas ima priča: nama ne treba vojska. Ne polemišem sada da li je ona potrebna ili nije, ali je činjenica da ona nešto nauči čovjeka. U tim nemilim situacijama imao sam ljude koji su služli vojsku i njihova znanja su nam i te kako pomogla prilikom napada pirata. Uspio sam da odbranim brod od četiri takva napada – kaže prvi čovjek broda.

Sagovornik dalje priča da je danas, kada govori o piratima, situacija sve gora jer su naoružani „do zuba“ i praktično nema teorijske šanse da se takav napad može odbiti.

Kapetan objašnjava da je u takvim situacijama bilo dosta požara, pa je odbiti napad predstavljalo cijelu filozofiju.

– Obično idu u paru ili se pokušavaju prišunjati i popeti uz brod. U vodama između Singapura i Indonezije odbio sam četiri pokušaja napada na brod. Danas je u tim vodama broj napada znatno opao, dok je u vodama zapadne Afrike porastao. Na brodu nemamo oružje, to je strogo zabranjeno. Pirati znaju da „šinu“ iz čamca dvije granate, jednu u komandni most, a drugu u zonu stroja i brod je gotov. Srećom takav vid napada nijesam imao. Uslijed napada nastaje požar i ukoliko se ne uspije ugasiti prvih pet minuta sve je izgubljeno. Dešavalo se da se ljudi povrijede, ali svaki moj pomorac se vratio kući žv, ne daj bože da je bilo drugačije – kaže Brajac.

Kapetan Marijan Brajac, Foto: Privatna arhiva

Prema njegovim riječima, ukoliko se neko od posade razboli, često su ljekari sebi samima. Kako dodaje, postoji mogućnost da bolesnika odvedu u bolnicu, ali gledaju da se sami snađu.

– U ovom dobu internet komunikacije može se tražti neki savjet, ali na kraju krajeva sve se završava na brodu. Danas na putničkim brodovima, imate cijele medicinske timove (doktore, psihologe, medicinske sestre). Svaki brod ima jednu malu bolnicu, minimum instrumenata za manje zahvate“ – kaže kapetan.

 

Na pitanje koliko je užvao u gradovima koje je posjećivao kada bi brod pristajao, Brajac ističe da na snazi nijesu oni stereotipi koji vladaju za pomorce, izašao van pa lumpuje i luduje. Kada uspije izaći sa broda, kako priča, najveći dožvljaj mu je da prošeta ulicom i vidi ljude kako užvaju u danu.

Dio svijeta koji je fascinirao našeg sagovornika je Azija. Objašnjava da su daleko fleksibilniji u odnosu na žvot. Ne pričaju mnogo o svojoj kulturi, ali je baš primjenjuju.

– Nemaju te podvojenosti naši-vaši, prihvaćeni su svi od svakoga pod uslovom da se čovjek normalno ponaša. Što se tiče kvaliteta žvota, ne gledano kroz neku prizmu bogastva već po filozofiji žvljenja, Azija mi sve više ostaje u glavi – rekao je Brajac.

Posao koji obavlja kapetan je, kako kaže, kontrola i koordinacija.

– Danci su pokušali da ukinu naziv kapetan i uvedu funkciju gdje bi kroz obuku jedan čovjek odgovarao i za stroj i za navigaciju, ali je taj pokušaj propao. Sama promjena imena ništa ne znači, to bi bilo pitanje neke formalnosti. Kao čovjek od tradicije, više volim da nešto ostane bez obzira šta će slijediti iza toga. Ako srušimo tradiciju, rušimo običaje, a ako njih uništimo, onda nas više nema – rekao je Brajac.

Kako dalje priča, na brodu su osuđeni jedni na druge. Često, kako ističe, među sobom komentarišu koliko bi svijet bio drugačiji i bolje funkcionisao kad bi sve bilo bazirano na brodskim principima.

– Dešava se da neko pokušava nesvjesno ili namjerno, da prekine taj sklad, ali takve stvari se odmah eliminišu. Osnovni uslov normalnog žvota na brodu je međusobna harmonija, što ne znači da je uvijek idealno. Važno je da brod može da vozi svašta u smislu tereta, da prihvati puno toga, ali za jednu stvar na brodu nema mjesta, a to su politika i dijeljenja na nacije. Nema podjele na naši i vaši, svi smo jedna ekipa – kaže Brajac.

 

Kapetan se prisjeća situacije kada je inspekcija došla na brod na kojem je bilo turskih, arapskih, hrvatskih, crnogorskih i drugih nacionalnih pripadnosti. Tada im je, kako kaže, čovjek iz inspekcije rekao da ih ništa pod milim bogom nije razumio, ali vidi da sve funkcioniše savršeno.

– Ovaj posao nije za svakog, treba biti malo otkačen pa to voljeti. Treba imati šire vidike i horizonte nego što je to normalno prihvaćeno kao nivo jednog prosječnog čovjeka. Najteži dio posla je usložti da svi funkcionišu kao jedna ekipa i onda nema nikakvog problema. Nije više važno ni ko odakle dolazi, ni kako se zove, ni kako se krsti – priča kapetan.

Svoje prvo putovanje brodom pamti po morskoj bolesti, zbog koje je tada pomislio da će to biti poslednji put da „njegova noga kroči na brod“.

– Prvo putovanje mi je toliko škodilo da sam rekao sebi – nikad više na brod. Sjećam se da sam tada vozio ugalj i vraćali smo se iz Crnog mora za Split. Nijesam bio usamljeni slučaj, nas desetak je imalo isti problem. Moje drugo putovanje proteklo je sa istim problemom. To su nenormalna stanja. Vremenom se stekne navika, dolazi do balansiranja tijela i kretanje broda. Sve je navika i kada čovjek hoće može sve da savlada – rekao je kapetan.

Prema riječima sagovornika specifičnost tog posla je „kada vas uhvati zaista vas uhvati i više ne pušta“.

– Od kada je moja aktivna plovidba prestala 2014. godine, stalno sanjam brod. Ljudima poput mene, adaptacija na žvot na kopnu je posebno teška. Nikako se naviknuti, stalno je brod u glavi. Naoko,nekome to može izgledati smiješno, ali nije ni malo. Kad nemam nikakvog dodira s brodom osjećam se zaista loše. Tražeći način da to prebrodim počeo sam sa pisanjem i objavljivanjem uspomena. Činjenica je da su pomorci grupa ljudi za sebe. U romanu Stefana Cvajga „Magelan“ na prvoj stranici piše da se ljudi dijele na žive, mrtve i na pomorce, i to je zaista tako. Neprijatne i opasne situacije daleko su češće nego što izgleda. Kada bi čovjek to pamtio, pukao bi i ne bi mogao da nastavi dalje. Dio posla je takav da zahtijeva da sve ono što ne valja pamti kao neke scene iz filma. Kada bi se sve to držalo u glavi, ne bih mogao nastaviti – kaže on.

Sagovornik dodaje da danas, veliki broj onih koji sanjaju da pođu na brod, rade to isključivo zbog novca.

– To je normalno i to treba shvatiti, ali sa druge strane pomorci su skloni bržm oboljenjima i depresiji. Oni koji ulaze u ovu priču isključivo zbog novca, ne smatram pomorcima u pravm smislu te riječi.

Brajac ističe da postoji uzrečica da u jednoj normalnoj porodici žena drži tri kantuna od kuće, a u pomoračkoj sva četiri.

– Udaljenost i izdvojenost supružnika svakako čini žvot specifičnim. Danas se to pokušava regulisati nekim pravilima, ali odvojenost je zaista duga.

Kapetan priča da je prilagođavanje kopnu izuzetno teško, ali dolazak kući je poseban osjećaj.

Kako nam pjesnički pojašnjava, Kotor i on su u jednoj posebnoj ljubavnoj vezi.

– Volim Kotor najviše ujutru. Grad se budi i počinje da pulsira. Užvam gledajući i pokušavam da upijem svaki najmanji detalj. Kao što reče gospodin Jovan Martinović, najveći poznavalac Kotora, ako Dubrovnik gledamo kao dijamant gdje je sve po „špagu“, Kotor je zaista jedan lijep i veliki prozračni sirovi dijamant. To je grad koji još uvijek nijesu iskvarili turisti u tolikoj mjeri kao druge jadranske gradove. Kotor je jedan stari gospodin sa velikom dušom i velikom dozom skrivene grandece i đentilece – zaključuje Brajac.

Milanka Ćorović

Advertisements