Milanka ĆOROVIĆ: More, džez, knjige – malo mi za sreću treba

Novinarka i spisateljica Milanka Ćorović je početkom marta objavila roman prvijenac „Okvir za sreću“. Za naš portal govori o njegovom nastanku i budućim planovima. 

Samospoznaja je tema koja je glavni fokus vašeg romana. Koliko je teško bilo pretočiti je kroz pisanu formu?

Pisanje me je odvuklo u promišljanja o tome kroz ženski lik sličan meni. Prepreke u samospoznaji su oštar, izuzetno snažan strah od suočavanja sa vlastitom ranjivošću. Moja junakinja je osvjetljavala kutak po kutak sebe same često tumarajući i saplićući se. Kako je napredovala, njeni strahovi su naizmjenično slabili i jačali. Slabili jer su se „topile“ iluzije, a jačali kada naiđe na neku od samoobmana koje još uvijek nije bila spremna da napusti. 

Uvijek je teško, ali i magično, svaku ideju pretočiti u pisanu formu. To je svojevrsna avantura u koju se upuštam sa samom sobom.  

Romanom „Okvir za sreću“ vješto ispredate priču modernim jezikom potvrđujući šarmantnu lakoću pripovijedanja, čak i kada je riječ o vrlo nešarmantnim temama. Zašto ste se odlučili da ispričate priču tim stilom?

Moj stil pisanja poprilično je određen i profesionalnim pozivom. Prvenstveno sam sociološkinja i novinarka. Novinarstvo nije profesija koju obavljam čisto radi egzistencijalne potrebe već ga živim cijelim bićem. Volim da kažem da je moj roman mjesto gdje je novinarstvo dobilo prozni oblik.

U kakvoj atmosferi najčešće pišete?

Volim da pišem u tišini koja mi pruža mogućnost da se apsolutno prepustim adrenalinu koji proizvodi stvaranje likova, emocija, pejzaža… Ipak, dešavalo se da pišem u hodu. Savlada me kreativna groznica dok čekam da semofor „pozeleni“ ili red u banci. Nekada me inspiriše lik, gestikulacija sasvim slučajnog prolaznika. Uhvatim tu milisekundu našeg mimoilaženja i pretočim u par stranica. Nekada ne ide tako jednostavno – to je proces koji podrazumijeva posvećenost, rad i ljubav.

Mionin partner je bio romantični slikar, a možete li otkriti Vaš idealni muški lik?

Ne bježim ni sama od romantičnih osoba. Volim inteligente, stvaralački nastrojene, hrabre ljude. Iz sadašnje perspektive to bi bio – grande comandante Ernesto Che Guevara – skromno, zar ne? (smijeh).

Ko Vas je najviše ohrabrivao da se počnete baviti književnošću?

Odrastala sam u porodici koja je njegovala beskonačnu širinu u pogledu životnih opredjeljenja, izbora, prihvatanju tuđih odluka, vjera, nacija…Time objašnjavam klaustrofobiju koju osjetim u prisustvu „zgrčenih“ ljudi, s nedostatkom volje za promjenama, nemoćnih da napuste nametnute kalupe i  naokolo projektuju lična nezadovoljstva. Sudari svjetova, rekli bi, ipak više volim lagano mimoilaženje.

Ko me ohrabrivao? Nije to bilo u klasičnom smislu već je moja pisana riječ rezultat porodičnog okruženja koje je veliku pažnju poklanjalo gotovo svim umjetničkim formama. Stigla je sasvim spontano, nekako se podrazumijevala. Bilo je prirodno da se u takvom životnom ambijentu latim pera jer „da nisam ovo ja bih bila biljka“. Jednog dana samo sam rekla: „Evo, pročitajte“, a oni su rekli: „Dobro ti ide, mala“. Nakon toga „pala“ je nagrada za osvojeno prvo mjesto na regionalnom takmičenju iz maternjeg jezika. Od tog momenta, ne prestajem…

Koji mirisi, slike Vas asociraju na djetinjstvo?

Predivne priganice koje je pravila moja majka, mirisi mora, džez muzike, cvijetne livade jednog divnog mjesta na sjeveru Crne Gore… A sve to je meni sasvim dovoljno za sreću.

Možete li otkriti buduće planove?

Da pišem i dišem. Hm, a nije li to isto?!

profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner