Na današnji dan Ivu Andriću je uručena Nobelova nagrada

Na današnji dan prije 57 godina srpskom književniku Ivu Andriću uručena je Nobelova nagrada za književnost, koju je primio na svečanosti u Stokholmu pred 700 zvanica i švedskom kraljevskom porodicom u dvorani Koncertne palate Švedske akademije.

Ivo Andrić, Foto: Wikipedia

Andriću je istovremeno uručena i zlatna medalja sa Nobelovim likom na aversu, bareljefom mladića koji pod lovorom zapisuje pjevanje muza na reversu, na kojem je i stih iz šestog pjevanja Vergilijeve „Eneide“: „Kako je slatko vidjeti ljudski život oplemenjen pronalascima“, kao i Andrićevo ime.

Laureat iz Jugoslavije dobio je i novčani dio nagrade u iznosu od 250.000 švedskih kruna, koju je ustupio za unapređenje bibliotekarstva u BiH.

Član Švedske akademije Anders Esterling rekao je tom prilikom da Andrić „nosi u sebi mnogo nježnosti za ljude, ali ne uzmiče ni pred strahotama, niti pred nasiljem koje u njegovim očima potvrđuje stvarnost zla“.

„On je pisac koji je majstor jednog sasvim ličnog, orginalnog kruga motiva. On otvara jednu dosad nepoznatu stranicu svjetske hronike i obraća nam se iz dubine napaćene narodne duše Južnih Slovena“, rekao je tada Esterling.

U svom obraćanju Andrić je pričao o domovini Jugoslaviji, za koju je rekao da je „mala zemlja među svjetovima“ govoreći o njenoj burnoj i teškoj prošlosti, velikim žrtvama i nastojanjima da uprkos tome na planu književnosti i kulture nadomjesti sve ono što joj je istorija uskratila, dajući time svoj prilog svjetskoj baštini.

„Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim“, rekao je u svojoj besjedi Ivo Andrić.

Andrićev govor na francuskom možete preslušati OVDJE.

Rođen je u mjestu Dolac kod Travnika, preminuo je 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.

Još u gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je pokretu „Mlada Bosna“ i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.

Prvi svjetski rat ga je zatekao na školovanju u Krakovu, odakle se vraća u zemlju, ali ga je odmah po dolasku u Split austrijska policija uhapsila i odvela u šibenski, a potom u mariborski zatvor u kojem će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Po izlasku iz zatvora, Andriću je bio određen kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem je ostao sve do ljeta 1917. godine.

Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru u Vatikanu, Bukureštu, Trstu i Gracu, Marseju, Parizu, Madridu.

Po izbijanju Drugog svjetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnio je ostavku na mjesto ambasadora u Berlinu i vratio se u Beograd, gdje je živio povučeno u stanu na Zelenom vencu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela.

U isto vrijeme napisao je svoja najbolja djela koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu.

Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1954. godine, a bio je i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku.

Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti u koju je primljen 1926. godine.

Njegova najpoznatija djela su pored romana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“, „Prokleta avlija“, „Gospođica“ i „Jelena, žena koje nema“. U svojim djelima se uglavnom bavio opisivanjem života u Bosni za vrijeme osmanske vlasti.

Advertisements