NAŠ MITROPOLIT, NAŠ ĐEDO…

Piše: Milija Pajković

Ljetos, na dan Svetog Ilije, na Carinama, ispod Kučkih Komova, imao sam priliku, a i čast, da se poslije više godina družim, nešto više, s našim Amfilohijem Radovićem, mitropolitom crnogorsko-primorskim, arhiepiskopom cetinjskim, egzarhom Pećkog trona, nekadašnjim episkopom banatskim, bogoslovom sa beogradske bogoslovije, magistrom nauka sa Istočnog pontifikalnog instituta u Rimu, doktorom nauka iz Atine, nekadašnjim profesorom i dekanom Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, pjesnikom i piscem, koji je govorio grčki, ruski, italijanski, francuski, njemački, a koristio se starogrčkim, latinskim i staroslovenskim jezikom. Na ovaj predivni dio Crne Gore Mitropolit je stupio u dva sata poslije ponoći, vozeći se nekoliko sati izlokanim planinskim drumovima i odsjeo je u konaku u neposrednoj blizini crkve Svetog Ilije, koja je poznata i po tome što je bogomolja na najvišoj nadmorskoj visini u Evropi.

Iako, narušenog zdravlja, uz breme godina na plećima, Mitropolit je junački izdržao sve napore, vršeći s radošću bogougodnu službu u crkvi, moleći se, između ostalog i za sve nas, uz obavljanje čina krštenja. Nije mu bilo teško da nakon toga ostane i duže ispred crkve i fotografiše se sa svim onim, a među njima je bilo i dječice, koji su čekali taj tren, uprkos prohladnom sjevernom vjetru, koji se nije obazirao na to što je vrijeme ljeta, nego je šibao po svome do kasnog popodneva. Poslije svega toga uvažio je i domaćine slave, kao i ostale goste i vjernike, pa je i prisustvovao slavskom ručku, koji je upriličen u konaku, nedaleko od crkve. Smogao je snage naš „Đedo“, kako su ga mnogi počeli zvati, onako od milošte, kada je zakoračio u devetu deceniju, da besjedi, kratko, ali i sasvim jasno, kako mu, uostalom, i dolikuje, ali i da  se prihvati gusala i zapjeva, onako divno, kako je to i znao i umio.

A moj prvi susret s njim, ne računajući ona prilikom okupljanja ispred crkava i hramova, zbio se prvog avgusta prije dvadesetpet godina. Braća Jolić, Slavko i Zoran i ja, inače, zaljubljenici u planine, odlučili smo da rano ujutro, upravo tog dana, zapucamo ka Komovima i osvojimo tri njegova vrha. U zoru smo, noseći pune i teške rančeve, krenuli pješke od naših kuća i stigli do Bandovića Mosta, do predvorja Andrijevice. Mislili smo da će naići neki kamion i da ćemo se tako prebaciti do prevoja Trešnjevik, a onda dalje opet pješice. Međutim, uvidjevši da od toga nema posla predložio sam da nastavimo pješačenje, što su Jolići, inače, spremni za poduhvate, prihvatili iz prve. Nijednog vozila, u oba pravca, nije bilo, a negdje otprilike na pola uspona uz trešnjevičke krivine, naišlo je prvo, ali iz suprotnog pravca – spustalo se niz strmine. Kad je stiglo do nas, odjednom je zastalo. Mislili smo, u prvom trenutku, da neko hoće nešto da nas pita, a prijatno iznenađenje smo doživjeli kad je iz njih izašao – Mitropolit. Nikako nije mogao znati ko smo, odakle smo, koje smo vjere, koje narodnosti, da li pripadamo ili ne pripadamo nekoj političkoj partiji, tako da padaju u vodu sve one nesuvisle priče, napisi i zapisi zlonamjernih pojedinaca, koji su izmišljali da on dijeli ljude na ove ili one, jedina istina je ta da ih je dijelio samo na dobre i loše, a takva podjela, očigledno im nije godila.

Obratio nam se onim uobičajenim pozdravom „Pomaže Bog, braćo“.

Opet dokaz koliko su u krivu oni već navedeni – on nas je nazvao braćom i ako nije znao ni da li je ko od nas kršten ili nije, ko je od nas i da li je vjernik, jer su za njega, kao vrlog duhovnika, svi ljudi braća, bez obzira na to ko su.

Poslije ugodnog razgovora blagoslovio nas je i napomenuo je, prije pozdrava i odlaska, da na nas neće pasti ni kap kiše i da ćemo zdravo i veselo stići svojim kućama.

I, uistinu, od rastanka sa dragim Mitropolitom, do dolaska kući, na nas nije pala ni kap kiše, bilo je sunca, vedrine, mjesečine, a samo nešto grmljavine na samom kraju našeg boravka na planini, naravno, bez padavina.

Poslije izvjesnog vremena, bili smo u njegovom društvu moj brat Mićo, inače, tada i član Crkvenog odbora, naš sinovac Ognjen, tada dijete, koji je s roditeljima i sestrama boravio kod nas, provodeći školski odmor i ja i to ispred starog konaka manastira Đurđevi Stupovi, ispod Rastovca, u Beranama, a poslije obavljene službe. Mitropolitu su bili zanimljivi Ognjenovi odgovori na pitanja koja mu je postavljao, naročito oni koji su se ticali naše vjere i običaja, u kojima je bilo, moglo bi se reći, i saznanja, koja su bila nešto opsežnija nego li su to ona uobičajena za njegov uzrast. Rekao mu je, na kraju, da će uspješno završiti studije i više od toga, da će biti uspješan u svojem poslu i da će zasnovati porodicu onako kako i valja i s kim i treba.

U međuvremenu, Ognjen je završio studije, postao je i magistar nauka, a nedavno se oženio, baš onako kako i treba, uz obavezno vjenčanje u crkvi, a Mitropolit je za njega i njegovu porodicu bio i ostao draga i mnogo uvažavana ličnost.

Daleko od toga da mitropolita Amfilohija Radovića hoću da prikažem isključivo kao nekakvu vidovitu osobu, nekog proroka, uostalom, to mu i ne bi bilo po volji, niti mi je, pak, namjera da uzdignem nekog od članova svoje porodice, nego ova dva navoda treba shvatiti samo kao dokaz da pravi duhovni život, ispunjen molitvama, postom, služenjem Bogu, blaženošću, uistinu može da razvije i iskleše i razna druga ljudska čula, koja, inače, nijesu previše vidna.

Mitropolit je pokazao mnogima kako da na pravi način koriste i iskoriste duhovnost u svojem biću, kao i učenost i obrazovanje, ali je i pokazao da trebaju biti hrabri i odvažni, upravo onako kao što su to bili i njihovi preci, koji su, kad su zatutnjali balkanski ratovi i onaj Prvi svjetski, brodili i plovili mjesecima iz Amerike da bi, zajedno sa onima koji su bili ostali u otadžbini, potukli i istjerali neprijatelje iz Crne Gore.

A da je i on bio istinski hrabar, pokazao je osamnaestog maja 1997. godine, kada je stigao u Berane, u manastir Đurđevi Stupovi da, zajedno sa svještenstvom, održi parastos nedužnim žrtvama iz beranskog i andrijevačkog kraja, koje su stradale i ubijene na mučki i kukavički način, na kraju rata, maja 1945. godine, od strane domaćih komunista, na stratištima  Blajburga i Klagenfurta u Austriji, kao i na onim širom Slovenije, između ostalih, i na Zidanom Mostu. Izgovorio je, uz miris tamjana i svjetlost svijeća, preko četiri hiljade imena tih mučenika i nesrećnika, tražeći za njih upokojenje i mir Božji, tako navukavši gnijev komunističkih jurišnika.

Zato su, upravo, iz tih krugova, i tako neprijateljski bili raspoloženi prema njemu, pokušavajući da ga, između ostalog, predstave onako kako je to njima odgovaralo, a što je bilo, naravno, daleko od istine.

Tako su ga, između ostalog, pokušali predstaviti kao nekog koji kune i proklinje, pokazavši svoje neobrazovanje i nepoznavanje sopstvene istorije i sopstvenih običaja. „Neka bi Bog podario da bude što manje onih koji se klanjaju paganskom caru Dukljaninu i neka paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje čekićem za Vezirov most“, izjavio je, jednom prilikom, Mitropolit. Onima koji se razumiju u istoriju i književnost sasvim je jasno da on ovom izjavom nikog nije uvrijedio, napao, prokleo, nego je samo iskoristio motiv naše poznate narodne priče i legende o dobru i zlu, o vjeri i nevjeri, o zlom caru Dukljaninu i Svetom Iliji. Uostalom, tu legendu iz davnih vremena je zapisao i Vuk Karadžić, a običaj koji se spominje u njoj bio se zadržao do skoro – naime, uoči Božića svi kovači su po tri puta lupali čekićem o nakovanj, a domaćice mašicama o bilo koji metal, da bi se obnovili lanci kojima je vezan taj car. To što to nijesu razumjeli ti „dušebrižnici“ je samo do njihovog obrazovanja i njihove „stručnosti“!

Slično je bilo i sa njegovim navodnim kletvama povodom dešavanja oko Krstionice na Prevlaci kod Tivta i crkve na Rumiji „dabogda ga srušio časni krst i njegovo potomstvo srušio i uništio“, kada se on, u stvari, pozvao samo na riječi Svetog Petra Cetinjskog, pri tom nikog ne spomenuvši imenom i prezimenom. Ali nečiji strah zbog tih riječi svjedoči, vjerovatno, i o nečijoj grešnosti. A ne treba nikako zaboraviti da je nekada postojala kamena crkva na Rumiji i da nije nikog razjedinjavala – naprotiv!

Upravo iz tih redova zajapureni nastavljači lika, djela i tekovina nazivali su Mitroplita „ratnim huškačem“, nazivali su tako onog koji je bio toliko hrabar i junačan, za razliku od njih, da se, u više navrata, isprsi ispred razularene mase, koja je bila spremna na nekakvu vrstu odmazde i da juriša na bogomolje koje pripadaju drugim vjerama, da ih smiri, zaustavi i vrati kućama, što, ovih dana, javno potvrđuju i velikodostojnici tih vjera.

Za sve one, pa i za prijatelje i poznanike, koji su mu, manje ili više, ponekada zamjerali što je držao opela nekim osobama, koje po njihovom sudu, pa i nekih drugih, to nijesu zasluživale, bio je uvijek jedan te isti odgovor:

– Kad me neko zovne da služim opelo, moje je, da kao duhovnik, svještenik, to i učinim, ukoliko sam u mogućnosti. Da li su upokojeni bogati, siromašni, da li su ovi ili oni,  to nije u tom trenutku moja briga, do samo to da nijesu narušena pravila, a zna se koja su to. Nijesam ja taj koji treba  da procjenjuje o nečijem životu i djelovanju, to može da uradi samo Gospod. Moje je samo da uradim ono zbog čega sam i pozvan.

Mitropolit je, uz pomoć svještenstva i dijela našeg naroda, uspio da podigne našu čistu i dostojanstvenu vjeru iz pepela u koji su je uvaljali komunisti i njihovi prirepci odmah nakon 1945. godine. Umnogome je uticao da se izgrade i obnove tolike crkve, manastiri i konaci po vaskolikoj Crnoj Gori, ne dijeleći je na sjever, jug, istok i zapad, uticao je, i te kako, da se učvrsti monaštvo i sestrinstvo, koji su bili svedeni na pojedinačne slučajeve; nije mu bilo teško da stigne i u nedođije  da bi održao liturgije i krštenja! Poslednja dešavanja u Crnoj Gori, brojne i veličanstvene litije, pokazale su i dokazale jačinu Mitropolitovog duha, kojim je razbudio učmali narod, koji se bio prepustio propadanju i ropskom poimanju bitisanja, a toliko nezapamćeni broj onih koji su izašli na ulice i ispred crkvi i hramova, zanemarujući one koji su se tu našli po zadatku raznih tajnih i javnih službi, političkih partija, mnogi od njih u namjeri i da nešto ućare, što i pokazuju zbivanja poslije nedavnih izbora, samo pokazuju da za narod postoji nada, koju još više razbuktavaju mladi naraštaji, koji iz dana u dan, sve više shvataju čistotu, svježinu i jačinu naše vjere i naše majke Crkve.

Svi oni koji su u raznim javnim istupima, u svojim člancima, „upozoravali“ na veliko materijalno bogatstvo naše crkve, pa i samog Mitropolita, treba da nam odgovore – gdje nestade to Mitropolitovo blago? Da nije, slučajno, pohranjeno sa njim, u njegovoj vječnoj kući u kripti Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici? Da nije, možda, sakriveno negdje u moračkim vrletima?

Teško je njima da shvate da je, u stvari, Mitropolitovo blago bila njegova premudrost, kojom ga je Bog obilato darovao i koju je svakodnevno brusio i usavršavao, ostajući mudar i u tim poznim godinama, njegovo blago je i odanost vjeri i Crkvi, svom narodu, kao i Crnoj Gori, koju je mnogo više volio, kao njen pravi izdanak, kao dijete moračkih gora i planina, od svih tih domoljuba i rodnoljuba, od čije se „ljubavi“ tlo Crne Gore ugiba, a koju su bili nameračili da je predaju izvanjcima, a nas da pretvore u nekakvu jevtinu radnu snagu, u šta li već. Mitropolit se za razliku od njih borio za slobodnu Crnu Goru, koja neće zavisiti niti od ovoga, niti od onoga i koja će biti svoja na svome, sa narodom koji će se nanovo vratiti svojoj vjeri, svojoj crkvi, svojem jeziku, svojem pismu, Crnu Goru koja će biti junačna, kao što je to bila nekada, kada su od nje strahovale i svjetske vojne sile.

Mitropolita Amfilohija Radovića treba da žali cijela Crne Gora, a ako ne, a ono, barem, onaj njen pametniji dio, jer smo, iako je smrt po redu, što bi rekao naš narod, izgubili jednog običnog čovjeka, onog narodnog, po ponašanju i po skromnosti, ali neobičnog i velikog po duhovnosti, znanju, obrazovanosti, izgubili smo jednog istinskog mudraca, a njih je danas, na našu veliku žalost, sve manje i manje.

Biće potrebno dosta vremena da se naviknemo na to da ga neće biti na crkvenim skupovima, na saborima kod crkvi u varošima i varošicama, u selima, na planinama, a ako mi se, ukoliko odem narednog avgusta na Carine,  učini da kroz vjetar, koji će se, po običaju, sjuriti niz padine i preko proplanaka, dopire topli glas koji izgovara službu božju, glas koji blagosilja, ako mi se učini da se sa vjetrovom pjesmom miješaju i pjesma i zvuk gusala, biću siguran da nam se to javlja naš „Đedo“, naš Mitropolit, tamo izdaleka, otud iz rajskoga vrta, biće to znak da je sa nama i da nas nije napustio!

Fotografije: Milija Pajković

Advertisements
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner