Piše: Jovana Šekularac
Očerupali smo jelku. Onu veliku, blistavu pored Petra Cetinjskog. Osvanula je zlatnim tokama okićena, no je zamrklo samo pola nje.
Vidim da pola grada brani ove što su jadnu jelku ojadili, pravdajući ih nemaštinom i nemanjem sredstava da svoj prag okite, dok druga polovina kaže da smo stoka, i da nikad ‘leba od nas.
Jelka je nit’ luk jela, nit’ luk mirisala prošla najgore. Zanimljivo, što mi druge nemamo. A nemamo ni sredstava da je dopunimo, pa ona tako sirota zjapi na pola okićena. Sa jedne strane naslućuje glamur i raskoš, a druga polovina očerupana, simbolično oslikava situaciju u vječnoj nam Crnoj Gori. Mišljenja sam, da zapravo nikome ne treba kugla od pola kilograma sa gradske jelke, niti smo stoka huliganska, već je neki slobodan umjetnik želio slikovito da dočara Podgoricu. Za umjetnike nemamo razumijevanja. Ja podržavam ovakav način predstavljanja stvarnosti, pa mi ni jedna ni druga strana jelke ne smeta.
Na metropolu bi i zaličali, da se u gradu ne uzgajaju rijetke vrste orlova koje smetaju izgradnji luksuznih hotela. Tako je prošle nedelje jedna pomahnitala majka, žureći da nahrani ptića jedinca završila u prozor hotela Hilton i oborila staklo sa ovog velelepnog zdanja. Čelnici su javnost obavijestili o tom nesretnom događaju, pravdajući se da smo ekološka zemlja, koja neće zatvoriti svoje granice za rijetke ptice, pa makar se moralo plaćati duplo za slične opravke. Mi smo naravno, razumije se, takvo opravdanje zdušno prihvatili, čak je jedna grupa građana organizovala slanje humanitarnih poruka, od čijih bi se sredstava opravljale fasade ukoliko zalutaju bizoni.
Nego,
Glavni grad pročitah, svake godine iz budžeta odvoji oko pedeset hiljada eura za novogodišnje ukrase. Plan je da sijamo kao velike evropske metropole. To kažu vole turisti. Svih pet turista koji su ove godine došli u Podgoricu pred Novu Godinu oduševljeno su aplaudirali uličnim svetiljkama, koje se primjećujem nisu mijenjale od kad sam mala bila. Dva rusa, englez kinez i jedna srbijanka bili su fascinirani. Rusi kažu da im je žao što se više sa njima ne volimo, jer podsjećamo na Moskvu u ovim prazničnim danima. Pored toliko znamenitosti, muzeja, zamkova, kula i starih građevina koje glavni grad nudi, prava je šteta što su nam odnosi zahladnjeli, pa oni ovdje više nisu tako dobrodošli kao u srećna vremena.
Englez kaže da se pored ovoliko zelenih površina u Podgorici osjeća kao kući. Najviše mu se dopadaju stadioni koji duhom podsjećaju na velelepne i raskošne poput onih u Mančesteru. Kinez bijaše fasciniran putevima, tunelima i kružnim tokovima po kojima smo poznati širom evrope a srbijanka reče da je najviše oduševljena domaćim radinostima iz naših kuhinja.
Sve u svemu, glavni je grad spreman za doček najluđe noći. Godišnji bilansi su svedeni, penzije isplaćene, poslovi zaključeni a trg okićen. Jedino je još ostalo da se vidi sa Edijem oko nekih sitnica, ali nadamo se da će se i to završiti u narednih nekoliko dana.
Želja nam je da narednu godinu dočekamo u prazničnome duhu, zakopamo ratne sjekire, ne dižemo kredite i kupujemo karte za Njemačku.
Država nam je kao poklon za praznike obezbijedila papire za legalni rad u ovoj zemlji pa je plan da se svi kolektivno preselimo do kraja iduće godine. Zlobnici će reći da je to strašno, sitne duše neće prepoznati značaj ove istorijske diobe crnogoraca. Međutim, ja sam se prije par dana vratila iz Berlina i tvrdim vam da ćete za par mjeseci tečno govoriti njihov jezik. Možete izvoditi njihove pse, ili čuvati starije i nemoćne za grdne pare. Vjerovatno niđe na svijetu, nema države koja na ovakav način spašava svoje građane. Školuje nas, hrani podiže i na kraju pošalje Njemcima da njima uzimamo pare, pa kad se vratimo u domovinu okitimo lavovima kapije i znamo za što smo živjeli.
Sve u svemu, idemo sigurnim korakom, samo jako i što je najvažnije pobjede a ne podjele!
