PISCI-PROROCI: Oni su PREDVIDJELI I OPISALI SVOJ KRAJ u svojim djelima

Poznato je da su umjetnici delikatne, emotivne, nježne ličnosti koje posmatraju, upoznaju, preispituju i mijenjaju svijet i društvene pojave, a vrlo često ih i predviđaju. Većina ljudi, međutim, ne zna da su postojali pisci koji ne samo da su predvidjeli svoju smrt, već su u svojim djelima ubili likove na identičan način i dali precizne i slikovite opise sopstvenog kraja.

U ovom tekstu osvijetlićemo samo neke od njih.

Aleksandar Sergejevič Puškin

AleksandrPushkin.jpg

Rodonačelnik moderne ruske književnosti, A.S.Puškin bio je prvi ruski pisac koji je pisao na narodnom jeziku. On je napravio otklon od romantičarske književnosti, jako popularne u zapadnoj Evropi tog vremena. Umjesto toga, njegov stil bio je zanimljiva i intrigantna kombinacija drame, satire i romantike.

U mnogim Puškinovim djelima prisutan je motiv dvoboja, što je razumljivo s obzirom na to da su za vrijeme njegovog života u Rusiji dvoboji bili vrlo čest način rješavanja sukova i razmirica. Osim u poemi „Evgenije Onjegin“, njegovom možda najpoznatijem djelu, Puškin je temu dvoboja obradio i u priči „Hitac“.

Opštepoznato je da je Puškin i sam poginuo u dvoboju. On je 1837. godine optužio Žorža D’Antesa da se udvara njegovoj ženi Nataliji. Izazvao ga je na dvoboj, ali se sve završilo Puškinovom preranom smrću. D’Antes je pucao prvi i pogodio pisca u stomak. Priča kaže da je Puškin pao, podigao se na koljena, uperio pištolj u suparnika i pokušao da puca. Pištolj je bio mokar i vlažan od snijega, pa mu je dozvoljeno da ga zamijeni. Nažalost, to nije promijenilo tragični ishod. Puškin je ponovo uperio pištolj, ali je uspio samo da okrzne D’Antesa. Uloženi su veliki napori da se pisac spasi, ali dva dana kasnije, on je podlegao povredama.

Vladislav Petković Dis

Vladislav Petković Dis.jpg

Vladislav Petković Dis bio je pjesnik iracionalnog, podsvjesnog, sumornog, tužnog i očajnog. Iako je većina njegovih savremenika i potomaka vjerovala da je njegov poznati nadimak samo skraćenica njegovog imena (VlaDISlav), čini se da je pjesnik inspiraciju za isti pronašao u nazivu jednog grada iz pakla, koji je Dante opisao u svojoj „Božanstvenoj komediji“.

Dis je danas poznat kao jedan od najvećih srpskih pjesnika, ali malo ljudi zna da je bio sasvim prosječan đak, koji je čak dva puta bezuspješno pokušavao da položi maturski ispit.

Dis je bio istinski rodoljub, koji je jedno vrijeme radio kao izvještač sa fronta u balkanskim ratovima. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, preživio je povlačenje preko Albanije, odakle je prebačen na Krf, a zatim u Francusku. Pri povratku u Grčku, brod na kome je plovio presrela je i potopila njemačka podmornica kod Krfa.

Svoju poznatu pjesmu „Utopljene duše“, koju je napisao 1911. godine, objavio je o svom trošku, jer nijedan izdavač nije bio zainteresovan za štampanje pjesme, koju je čuveni Jovan Skerlić, najuticajniji srpski književni kritičar tog vremena, nazvao „neukom i grubom imitacijom“. Uprkos tome, pjesma je našla svoje čitaoce, a završava se sljedećim, proročkim stihovima:

„Gledeći dugo taj magleni veo,

kamo se dani moji razasuše,

širi se pokrov velik, prostran, beo,

pod kojim leže utopljene duše.“

Svega šest godina nakon pisanja ove pjesme, Dis je i sam postao utopljena duša: udavio se u vodama Egejskog mora.

Danilo Kiš

Image result

Danilo Kiš, veliki jugoslovenski pisac, bio je pravi svjetski čovjek. Rođen je u Subotici, odrastao u Novom Sadu, Cetinju i Mađarskoj, studirao književnost u Beogradu, živio u Parizu i na kraju sahranjen u srpskoj prijestonici. Njegova najpoznatija djela su: „Grobnica za Borisa Davidoviča“, „Mansarda“, „Bašta, pepeo“, „Rani jadi“.

U čuvenoj knjizi „Enciklopedija mrtvih“, u istoimenoj priči koja nosi i podnaslov Čitav život, Kiš opisuje kako se glavna junakinja probudila iz sna i zapamtila očeve slike na kojima je jedan neobičan cvijet predstavljen kao ogromna oljuštena, raspukla narandža, ispresijecana tankim crvenim linijama poput kapilara. To je, zapravo, bio prikaz njegove bolesti, odnosno raka na plućima od kojeg je otac junakinje i preminuo.

Sam Kiš umro je od raka pluća, a ljekari su tvrdili da je bolest neodoljivo podsjećala na cvijet naranže, isti onaj koji je opisao u svojoj priči.

Bohumil Hrabal

Image result

Bohumil Hrabal bio je jedan od najistaknutijih čeških pisaca 20. vijeka. U mladosti se nije libio da radi bilo kakav posao, pa je počeo kao fizički radnik u čeličani, da bi do kraja života napisao čak pedeset djela, od kojih su mnoga doživjela i ekranizaciju. Svakako, najpoznatija su „Strogo kontrolisani vozovi“ i „Selo moje malo“, koja je režirao češki reditelj Jirži Menzel.

Po mnogim mišljenjima, njegov najinteresantniji roman je „Časovi plesa za napredne i odrasle“ (prevođen i kao „Sati plesa za odrasle“), koji je pisan kao jedna jedina rečenica, koja se proteže na oko 130 strana. U nekoliko knjiga Hrabal piše o samoubistvu glavnog junaka, koji skače sa prozora petog sprata.

Februara 1997. godine, u 82. godini života, on leži na petom spratu bolnice u Pragu i u jednom trenutku odlučuje da ustane i otvori prozor. Očevici su pričali da je pisac samo pokušao da nahrani golubove i da je slučajno ispao kroz prozor. U tome možda i ima istine, ali činjenice govore da je Hrabal izvršio samoubistvo na isti način kao i njegovi junaci.

Razlog samoubistva do dan-danas ostao je nepoznat.

Iz svega se može zaključiti da ljudi, a posebno veliki umovi, često razmišljaju o okončanju svog zemaljskog života i na taj način projektuju različite scenarije svoje smrti. Ono čega se plaše, što ih uznemirava i što žele, reflektuje se na cijeli njihov život, ali i na smrt. Ovi primjeri govore nam da ono što je tako prisutno u njihovim mislima može da odredi i njihov kraj.

Piše: Marija Radinović

Advertisements