Post-izborna depresija

Foto: logicno.com

U glavnom gradu Crne Gore, pored ostalih opština koje su bez značaja za državu, juče su se održali lokalni izbori. Trebalo je da izaberemo šerifa ovog našeg velelepnog Teksasa i bogu hvala sve je prošlo kako smo očekivali. Valjda su glasali ovi što su morali i porodice i prijatelji opozicije. Znali smo, kao što sve znamo, “da će ovi opet dobit’” pa se ruku na srce nismo ni pretrgli da izađemo na izbore. “Niti se ima za koga glasat’, niti će naš glas nešto promijenit’”.

U bratskoj nam Srbiji u toku je nekakav “reality” “Zadruga” i glavne zvijezde su Luna, Sloba i Kija. Za neupućene, to su vam žena, muž i njegova ljubavnica i svi se zajedno vole, svađaju i podržavaju.

E, mi nemamo novca za “rialitije”, ali zato svako malo organizujemo izbore. Doduše, kako se scenario ne mijenja opada nam gledanost. Mitrović na “Pinku” ponekad nešto promijeni, uvede novitete, “zakuva stvar”, no mi se držimo one stare “utabana staza je sigurna staza”. Za neupućene, kod nas učestvuju Milo, Medo, Manda i po par novih učesnika (oni se mijenjaju i uglavnom služe kao statisti. Ni svemogući bog ih više prebrojati ne može). Doduše, Aleksa nije toliko nov, ali Milo za njega kaže da “se igrao kanticama dok je ovaj pravio državu”, tako da mu mi u Crnoj Gori vjerujemo. Mi inače uvijek vjerujemo “velikom šefu” isto kao ovi u zadruzi.

Milo je rekao da će “zgaziti” gubitničku opoziciju i nema tog Crnogorca koji mu nije povjerovao. Crnogorci nisu nametljivi ljudi, više volimo da komentarišemo ovako iz sjenke.

Od rane majske zore, na “šte srca”, gledali smo snimke nekakvih tobože prevara, kupovine glasova, krađe, šizofrenije i totalnog ludila.

Čitav bogovetni dan su aktivisti opozicionih partija snimali nekakva neregularna dešavanja, tuče, prijetnje, prisile i Isusove muke, no na kraju dana “ostaje žal i nezadovoljstvo” i “pozivajući jedni druge na bojkot” svi odlaze “kući pjevajući”. Tako uglavnom izgleda scenario svakog izbornog dana u Crnoj Gori otkad ja znam za sebe i za glasanje.

Konik se kao Vatikan izdvojio u sred glavnog grada, tako da je slobodno kretanje u ovom dijelu bilo nemoguće. Ko je pokušao da prekrši ovo sveto pravilo završio je u urgentnom centru sa ozbiljnim povredama. “Ko si ti i ko to je rekao da dođeš na Konik”, je bilo trik pitanje odnosno lozinka za prolazak kroz ovu teritoriju. Ako se predstavite kao odbornik glavnog grada – vaša greška! Automatski dobijate crveni karton i igra je za vas završena.

U republici Zabjelo, “malo se jelo, malo se pilo”, ali je snimanje kupovine ličnih karata bilo zabranjeno. To je, priznajem, malo neuobičajeno jer smo do sad slobodno bilježili takve radnje. Imamo more istih snimaka iz prethodnih godina i služe nam za ličnu arhivu. Režiser Ivanović želio je da snimi neke izborne zloupotrebe, pa mu je, pored toga što je popio batine, oduzeta kamera. Ne znam što mu je to sekanje po jučerašnjoj žaropečini trebalo uopšte, kad imamo baš lijepih kadrova iz prethodnih sezona. Sjećam se, nedavno je jedna cura u Nikšiću dobila zelene novčanice nakon što je zaokružila “sedam”, snimak “fullHD” sve transparentno i dostupno javnosti. Nego umjetnici kao umjetnici, hoće valjda autorski rad, ko će ga znati…

Meni se, po pravilu, uvijek dopadne neko ko ne osvoji nijedan mandat, tako da mi pravila igre i dalje nisu jasna. Milačić je po meni obećavao, pa sam se na kraju dana osjećala kao kladioničar koji uloži sve pare na najljepšeg konja, a on “mrtav ‘ladan” ostane u onom boksu. Za mene klađenja više nema, zaključujem gubitnički, “sve namješteno”.

“Sviđa ti se Milačić jer dobro piše?!”, zabezeknuto me je priupitala poznanica. “Mojoj se babi sviđa Milo jer joj daje penziju” – odgovaram amaterski.

Valjda sam tek tad shvatila da i ja i baba izlazimo na izbore iz pogrešnih uvjerenja. Pokušavala sam da joj objasnim da joj nije Milo dao penziju, već je crni deda čitav životni vijek radio za nju, a ona je naslijedila posle njegove smrti. Nije kapirala. Baba je mene ubjeđivala da se na čelo države ne dolazi hemijskom. Nisam kapirala.

U Pljevljima, Žabljaku, Danilovgradu Kolašinu i primorju Aleksa je širio transparente “Ovdje kriminalci kupuju glasove”. Shvatih da je to trebalo postavljati ispred kućica konkurenata sa vlasti, ali ne znam je li to bilo dozvoljeno pravilima igre. Ako nije, vjerovatno je zbog toga bio diskvalifikovan.

Medu je kriv Aleksa jer je “razbio opoziciju”, no meni se skromno čini da je Aleksa na poslednjim predsjedničkim izborima bio sa njima i opet se nije proslavio. Manda se živ nije čuo ili mi je promakao – uglavnom, njima su pravila poznata tako da ne vjerujem da su radili nešto što nisu trebali. Oni su ugrožena vrsta političke scene i gotovo da me duša boli za njima. “Povratak otpisanih” ove sezone nije predviđen programom. Od sjaja do očaja, što bi se reklo. Navijači Juventusa bi rekli “nikad ne otpisuj staru damu”, pa bi njihovi simpatizeri mogli da preuzmu poruku i čekaju sledeću sezonu.

Milo je, uz izraz lica “jesam li vam rekao”, mahao ushićeno, kao princ Hari kad je ugledao Megan; međutim, on je navikao na onu Realovu “finala se ne igraju, finala se osvajaju”.

Ostali, statisti, vjerujem da su zadovoljni i da nemaju što da zamjere.

FOTO: Jovana Šekularac

Od danas, u glavnom gradu redovno stanje. Liverpul je izgubio veliko finale, Đoković se sprema za povratak na šljaku. Čekamo svjetsko prvenstvo, novi bombaški napad ili filmsko ubistvo. Vjerujem da ako pitate u “Volcano” daće vam kvotu za novo mjesto zločina ili novu metu.

Čekamo povećanje poreza na akcize, poskupljenje goriva, finale Zadruge i nove izbore.

“Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas,
ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas.
Putuj planeto, super smo se družili,
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili.
Putuj Evropo i pošalji nam malo peciva. Nama je dobro, sreća jedna neizreciva. Putuj planeto, ovde se vrag prikriva,
nama je lepo, slika jedna neopisiva.”

Piše: Jovana Šekularac

Advertisements