Priča o djeci koja odlaze

 

Foto: Pixabay.com

Sa dolaskom sunčanih dana postala sam ćutljivija nego inače. Ne zbog kostobolje usled promjene vremena ili kijavice koja najavljuje proljeće, nego onako.

Onako mi pogled zaluta po praznom stanu, koji blista sređen i čist. Konačno je onakav sam željela da uvijek bude.

-„Eto ti ga sad“, govorim sebi u bradu, „eto ti mir i komfor“.

Nema iskorišćenih šolja od kafe razbacanih svuda po kuhinji, prljavih čarapa i tvoje robe zbog koje smo se svađale i vrištale jedna na drugu od pamtivijeka. Uđem ti u sobu da vidim jesu li roletne spuštene i dalje, spavaš li i ako je prošlo debelo podne, planirajući da zaurlam kako ti život ode spavajući i kako si ista kao pokojni ti otac, nazdravlje tebi.

No tamo je samo suncem okupan zategnuti krevet, knjige koje si ostavila jer su teške u koferu, a za koje strepim da ti nedostaju više od mene, tamo u tuđini. Zapalim cigaretu, sjednem ti za radni sto i razmišljam kako bih te bacila kroz prozor da te uhvatim da radiš isto. Čekam lale. Kratko traju u sezoni pa svaku koju nađem na pijaci donesem u tvoju sobu. Voliš lale, ima ih i tamo, ali ne mirišu nešto-kažeš.

Razmišljam, kad si prije odrasla i riješila da je vrijeme da iz našeg „majka-ćerka“ braka napraviš svoj sopstveni „ćerka-muž“ gdje je majka dobrodošla samo kao gost? Razmišljam, kad si prije pokupila prnje i odlučila da umiješ da kuvaš, pereš, peglaš kao da je to tvoj posao a ne moj? Kad si prije otišla, da bi dolazila nekoliko puta godišnje kao toboš odrasla žena?

-„Veze s’ mozgom nemaš“, kažem ti namjerno u dugim razgovorima da te naljutim. Možda se zaletiš pa izbečiš u mene sikćući kroz zube. To si radila pola života, jer ti je bogu ‘fala kao svakoj ćerki tinejdžerki majka za sve bila kriva. Ti vječno neshvaćena, ja mrtva umorna da se objašnjavam sa tobom. Ti u filmu buntovnice u kojem majke nisu „cool“ a ja u filmu strave i užasa od golog straha da te dobro vaspitam. Ti vječno u „vala neću“ a ja zauvijek u „vala moraš“.

Naučila sam i ove internete da koristim, da pričam i gledam u kameru, čak i slušalice da nosim ako me nazoveš dok sam u prevozu.

-„Čuš sarma ti se jede, pa zamotaj je kobilo, to ti je za čas“, hoću opet da te isprovociram, a u sebi se mislim da si ipak samo djevojčica i ako ti je skoro trideset. Nikad te nisam učila da kuvaš jer nisam kapirala da će ti trebati. Mislila sam da majke za to služe i da su ćerke za vazda samo ćerke. Zato ti nikad nisam pokazala kako se pali mašina za veš, kako se roba odvaja i na koliko se pere, kako se mota sarma ili kuva raštan. Neka nisam, mislila sam se, imaćeš kad da se naučiš. Sad me zblane fotografija nekog ručka koji si spremala a koji gle čuda izgleda odlično. Zumiram po onom ekranu kao da hoću da ga pomirišem i čudim se kako te ne poznajem. Pohvalim te dok razmišljam da ipak možeš bez majke. „Kad se prije nauči, kad prije odraste“. No te mi misli grebu grlo i čine da sporije dišem. Stegne me nekakva guba oko prstiju dok pokušavam da ti napišem da si majstor.

U ovakvim danima, kad je sunčano i toplo šunjam po buticima i razmišljam kako bi se smijala da mi vidiš nove crvene baletanke. Ovaj bi ti se komplet dopao, pa pitam na koliko bi ga dali rata, čisto da znam. Kupim po dvije tri jabuke i dok se penjem do našeg stana na četvrtom spratu primjećujem kako ti ne čujem klompe koje tandraraju stepenicama dok trčiš da mi izneseš kese.

„-Kupuj koliko možeš iznijet’ nisam ti ja teretno magare“, čujem ti glas.

„Kupovaću koliko ‘oću i nosićeš ako misliš jes’ „.

Upalim televizor, pa često psujem političare, vrijeme i učesnike zadruge jer su mi svi po malo krivi što nisi tu. Operem ti bade mantil s’ vremena na vrijeme da miriše kad dođeš. Ali više ga ne nosiš. Tamo ga nisi ni kupovala. Ustaješ rano, a tokom dana se ne vučeš po kući u njemu kao prebijena mačka. Odavno ti nisam vidjela crno oko očiju od prošlonoćne maskare. Lice ti je čisto, blistavo i odraslo.

Jovana Šekularac

Kad dođeš, majka će te pustiti da spavaš koliko god hoćeš. Spustiću roletne u cijelom stanu i motaću sarme. Kuvaću ti treću jutarnju kafu i neću gunđati. Nego se plašim… Plašim se da je to vrijeme prošlo, da više ne piješ našu kafu. Da si se odvikla od domaćih kuvanih jela i da ti se ne sviđa mrak po stanu. Plašim se da će godine prozviždati i da ćete dolaziti u čoporu samo u goste. Da ću propustiti smijeh i suze i da više nisam tako glavna u tvom životu. Plašim se da će ti nedostajati naše more a da nećeš imati vremena da dolaziš koliko bi željela. Plašim se da si odrasla i da znaš bolje. Plašim se da se više nećemo ni svađati ni grajati jedna na drugu. Plašim se da ću ti zaboraviti navike dok si tamo daleko pa neću moći da ih sviknem dok si na kratko tu.

Majka je budalasta što uopšte misli o nedostajanju, kao da smo zamijenile uloge. Kao da si ti odjednom postala odrasla a ja klinka. Kad me pitaš imam li novca, jesam li platila struju, koliko mi treba? Kad mi kažeš da si mi kupila kaput ili cipele koje ću voljeti. Kad me kritikuješ kao odrasla žena a ja se osjećam kao nezrela tinejdžerka. U tim razgovorima me hiljadu puta podsjetiš na mene, ali to ti prećutim. Ne bi voljela da čuješ da si postala ista majka. Ne sviđa mi se što se vidim u tebi tako očigledno.

A ja, ja sam i dalje majka. Tvoja. Ista ona koja se noću budi da provjeri jesi li stigla, osjeća li ti se garderoba na duvan i alkohol, je li te neki dripac naljutio. Ista ona, koja dok prijeti da će ti isčupati grkljan moli boga da te čuva. Ista ona koja se kao pomaljena dere po stanu bacajući ti garderobu dok razmišlja da kliziš i nestaješ joj pred očima.

Ćerke postaju ćerke tek kad odu. Do tog momenta mi ne znamo ništa sem da terorišemo od golog straha i da služimo samo da ne bi razumjele.

Strah me i da ti priznam koliko mi nedostaješ i koliko mi je ovo navikavanje da te nema po kući traumatično. Strah me je, jer si često govorila „Udaću ti se jadna, zamisli preselim se daleko“. Strah me je, jer sam ti tada odgovarala „E vala bi’ voljela, pa da vidiš kako je kad ne možeš kafu popit sa mnom svaki dan“.
Lagala sam te. Željela sam samo da budeš srećna. Da ostvariš sve ciljeve i da se smiješ stalno. Da budeš voljena nemjerljivo i da imaš ćerku.

Ispalo je dobro. Ti si dobra majkina djevojčica. Samo ovako ponekad kad je sunčano zaželim ti se mirisa. Brojim dane. Kupujem ti gluposti da te čekaju kad dođeš kući. Ponovo kažem kući, dok zaboravljam da sad dolaziš samo kod majke. „Kući“ je sad za tebe na drugoj adresi. Kako god, majka ti je u klimaksu prolupala. Malo od nedostajanja malo od sreće.

Malo od neprihvatanja malo od neopisive zahvalnosti što si baš to što jesi.

„-Stavi kapu kad opereš kosu i doručkuj prije kafe. Upali tu kameru da te vidim. Opet ti je jezik blijed, isplazi da vidim.“

-„Pušti me majko oli, odoh, posle ću te zvat’.“

Pustila sam ja tebe odavno, zasmije me prva pomisao, ali glasno kažem samo da te volim. Puštena si. Preostalo je samo da se molim da će te život voljeti kao ja. Izgleda da hoće.

Jovana Šekularac

profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner