Piše: Jovana Šekularac
„…Jer ja volim ovu zemlju, kao život kao vodu, a sad moram da napustim ja zauvijek Crnu Goru. Uzalud mi zlatna kruna i palate i dvorovi, Lovćenu me srce vuče đe se viju sokolovi…“
Otpjevano je u narodnoj pjesmi. Rekla je navodno Jelena Nikoli, onog dana kad je data Italiji kao crnogorska princeza. Tog dana je postala Jelena Savojska i poslednja kraljica Italije. Poslednja, jer su je Italijani ovjekovječili do dana današnjih. Poslednja, jer je dinastiji Savoja ostavila potomke, jer je spašavala narod golim rukama, jer je liječila bolesne i hranila gladne.
Jelena je morala da ode. Moramo li svi?
U onim ludim sumanutim vremenima, dok smo još ratovali za ideje i ginuli za slobodu ostajali smo. Vizija je tada bila jedino što smo imali. Vizija za budućnost mira, jedinstva i slobode.
Pakovala sam kofere sa ujnom tog kišnog novembra 2014. Ćutke je slagala muške košulje i pantalone. Prebirala je po fiokama da nađe zdrave čarape i par bijelih trikmajci koje predhodno nije krpila.
Ruke su joj podrhtavale i oči, ramena su joj bila nekako pogurenija nego inače ali to je pravdala umorom.
-Neka ide, reče. Treba da ide. Amerika je obećana zemlja. Tamo će neko platiti njegov rad. Godine koje je proveo studirajući, glad koju je trpio u studenskom domu. Indeks koji svjedoči odličnom prosjeku, diplomu koja ovdje nema vrijednost. Ja sam ga rodila, ja ću ga blagosloviti da ode i da se možda više nikad ne vrati.
Godine koje su prošle od tad, na moju ujnu su uticale nekako čudno. Postala je tiha, zamišljena i sjetna. Mjesečno ode do pošte da nekim dolarima iz Amerike plati račune. Možda dođe sledeće godine, kaže mi svakog Božića. Tad spremi sarmu, rusku salatu i španski vjetar. Ako je iznenadi da ga sačeka sa onim što najviše voli.
Nikolin otac je prije par dana svraćao kod mene na poslu za flašu neke domaće rakije. Hoće kaže, da mu pošalje u New York da ga mine želja. Nikola je bio moj kolega godinama i prijatelj. Kaže da mnogo radi i da uglavnom ima za mjesečne troškove. Zaprosio je tamo svoju curu. Slao nam je slike. Više bi kaže volio sa smo mogli da se napijemo u čast toga ovdje, kao ljudi. Ponekad se uželi domaće kuhinje i našeg smijeha ali ostaće tamo, riješen je.
Andreina sestra ima dvije ćerke. Pensilvanija je kaže raj na zemlji. Njihovi roditelji unuke gledaju jednom u dvije godine. Nekako su propustili i prve korake, i riječi i slova. Njena mlađa ćerka ima pet godina i ne govori naš jezik. Njen muž je amerikanac.
Moj prvi komšija iz djetinjstva, kaže da su Njemci najpametnija nacija na svijetu. On je za par godina tamo zaradio za automobil i kiriju u nekom lijepom predrađu Berlina. Ponekad dođe ovdje kod bake na par dana, a ona ga svaki put isprati plačući jer je stara pa ga možda više nikad ne vidi.
Jovana je u Emiratima dobila odličan posao, jer je ovdje magistrirala turizam. Reče mi prošle nedelje, da bih trebala da dođem i da posjetim tu veličanstvenu zemlju. Godinama nije bila kući za Božić, pa se nada da će ove godine omirisati malo snijega. Poslala mi je spisak što bi voljela da je sačeka ako uspije da dođe. Malo pršute, njeguški sir i crna mljevena kafa. Crnogorski vranac i kačamak.
Moj mlađi brat je prije par dana dobio posao na Karibe. Majka je bila srećna a ja zahvalna. Nisam ni primijetila, da je odrastao u međuvremenu i da je spreman za svijet. Kroz kuću se obično smijemo i pripremamo za njegov odlazak. Hrpa papirologije i ljekarskih uvjerenja ovih dana su svuda po stolovima. Ponekad se zaplačem da ne vidi niko, ili čujem majku kako šmrkne kad misli da je ne čujem. Možda dobije ugovor na par godina i odraste mi tamo. Možda daleko od nas i svega za što je ikad znao i volio pronađe bljesak sopstvene sreće. Možda se i vrati jednog dana, da pod Lovćenom sazida krov. Možda mu domovina jednog dana zamiriše smislom. Možda nam Crna Gora ostane vječna čak i onda kad niko od nas više ne ostane tu.
Možda nismo bili dovoljno dobri da Nikolino nasleđe zadržimo kao naše rođeno. On je dao Jelenu Italijanima da bi nam obezbijedio položaj. Mi sinove naše domovine dajemo svakome da bi obezbijedili opstanak.
U tim sumanutim ratnim vremenima kažu da je najteže. Za vrijeme mira je blagoslov. Mir je ovih dana precijenjen idealnima. Ne ratujemo tenkovima nego teškim riječima. Ne zatvaramo kapije oružijem nego partijskim članskim kartama. Ne zatvaramo škole zbog opasnosti, ali iz tih škola ne izlaze oni koji žele da ostanu. Ne rušimo bolnice, ali u njima je stanje kao za vrijeme ratova.
Ispisaće nam istoriju stranci, koji su došli ovdje mirno bez oružija i zaposjeli sve što imamo. Sve smo dali bez riječi. Rodićemo djecu samo da bi ih poslali u tuđinu. Sklopićemo oči na sve oko nas, jer nemamo ničega u nama čime bi se mogli izboriti.
„Kuća je tamo gdje napraviš krov, gdje te voljena ruka dočeka pokislog sa posla. Dom je tamo gdje nam je majka. Stara, vječna voljena. Naša zemlja nam je dom.“ napisala sam u jednom od prošlih tekstova.
