SOCIOLOG ANDRIJA ĐUKANOVIĆ ZA PORTAL CRNA GORA: U Crnoj Gori postoji velika i neopravdana tolerancija prema onima koji krše zakon

Porast svih vrsta nasilja u Crnoj Gori bio je povod da porazgovaramo sa uvaženim sociologom Andrijom Đukanovićem.

Andrija Đukanović (FOTO: PR Centar)

Gospodine Đukanoviću, zahvaljujem što ste izdvojili vrijeme da odgovorite na pitanja koja, vjerujem, interesuju naše čitaoce.

Za početak, pitala bih Vas kako komentarišete sve veći broj ubistava na ulicama gotovo svih crnogorskih gradova? Nedavno se u Podgorici, usred bijela dana, u samom centru grada, desilo brutalno dvostruko ubistvo, naočigled brojnih građana, roditelja i djece, koji su izašli da provedu lijep dan. Da li je to normalno stanje jednog društva?

Naravno da ovo nije normalna pojava, niti je stanje u društvu dobro ako se dešavaju ovakve stvari. Naravno, i u drugim zemljama se dešavaju ubistva i ponekad mnogo brutalnija, ali to nas ne treba tješiti. Učestalost uličnih obračuna u kojima su u opasnosti i nedužni prolaznici poziva da institucije sistema preduzmu ozbiljne mjere kako bi se zaštitili životi ljudi. Stanje je zabrinjavajuće u pogledu toga da postoji selektivnost u sankcionisanju kriminalaca i velika tolerancija prema onima koji krše zakon. Velika, a neopravdana tolerancija. Mislim da policija i sudski organi moraju povesti malo više računa i uložiti još više napora u suzbijanju kriminala. Mnogo je onih koji bi odavno trebali biti iza rešetaka, a oni slobodno šetaju i ugrožavaju živote običnih građana. Dakle, zabrinjavajuće je da svjedočimo scenama nasilja na našim ulicama. Neodrživo je stanje da ljudi imaju strah da prošetaju gradom. Vjerujem da će institucije naći načina da vrate sigurnost kod građana i obezbijede im normalan život.

Nedavno se takođe u Podgorici desio zaista tragičan slučaj: petnaestomjesečni dječak preminuo je od posljedica brutalnog batinjanja. Prebio ga je očuh koji ga je, kako se kasnije pokazalo, i ranije tukao. Statistika pokazuje da svake godine raste broj djece žrtava porodičnog nasilja. Tako, na primjer, u periodu od 2012. do 2014. godine došlo je do povećanja od oko 100% kada se radi o broju djece koja su žrtve odraslih. Recite mi, postoji li način za rješavanje ovog problema? Koje su to preventivne mjere koje bi pomogle da se ovakvi tragični događaji izbjegnu i spriječe?

Nasilje nad djecom mora biti najoštrije sankcionisano. To je oblik nasilja koji pogađa one koji su najmanje moćni i samim tim nosi posebnu težinu. Postoji način da se ova pojava suzbije, ali nažalost nikad neće biti do kraja suzbijena. Uzroke nasilja treba tražiti u psihičkim poremećajima i to je teško zaustaviti. Moraju se uključiti čitavi lanci institucija i pojedinaca koji mogu pomoći da se preduprijede ovakvi zločini. Pa i pojedinci koji primijete nasilje i zapuštenost djece moraju imati odgovornost da to prijave i tako spasu dječiji život. Dalje, sve institucije moraju da pomnije prate djecu i da ih štite. Ne može se žmuriti na probleme koje djeca imaju. U školi i na svakom mjestu djeca moraju biti pod stalnom pažnjom kako bi se na vrijeme moglo suzbiti nasilje. Siguran sam da postoje jasni znaci kad dijete trpi nasilje i da je samo na odgovornosti pojedinaca i institucija da li će se pozabaviti tom djecom. Nažalost, kao što rekoh, uvijek će biti onih osoba koje su sklone nasilju i koje, nažalost, ne možemo spriječiti da postanu roditelji.

Kada govorimo o nasilju nad djecom, sve je prisutnije i seksualno nasilje. O tome se u našoj državi i dalje nedovoljno govori, ali podaci iz Nacionalne strategije za prevenciju i zaštitu djece od nasilja pokazuju da ovo pitanje, takođe, izaziva zabrinutost. Imati li Vi podatke o tome? Da li društvo tretira ovo pitanje sa dovoljno pažnje i da li država preduzima adekvatne mjere za sprječavanje i prevenciju ovakvih pojava?

Nemam preciznih podataka koliko je zastupljeno seksualno nasilje nad djecom, ali mislim da to kod nas na sreću nije toliko zastupljeno. Naime, iz onog što znamo iz zvaničnih podataka, nema puno slučajeva ove patološke pojave. Ali, i svaki, pa makar i pojedinačni slučaj ogroman je problem za društvo. Što uraditi da se ovo spriječi? Naravno, sve institucije koje imaju dodira sa ovakvim pojavama moraju se uvezati i pružiti snažan otpor razvoju ove vrste nasilja. Nažalost, društvo je postalo otvoreno za sve vrste seksualnih sadržaja koji su dostupni svakome, a što može uticati na razvijanje, između ostalog, i pedofilije. Mora se, ipak, postaviti određena granica. Osim toga, omogućiti zaštitu djece uvijek i na svakom mjestu. Zbrinjavanje i držanje pod kontrolom nasilnika.

U našem društvu sve je prisutnije i nasilje među djecom. Gotovo svakog dana možemo pročitati tekstove o tučama, zlostavljanjima i maltretiranjima među maloljetnicima. Sve češće se snimci takvih događaja pojavljuju na društvenim mrežama. Kako ovo komentarišete? Šta škole, obrazovni sistem i država uopšte treba da urade kako bi se spriječila ovakva dešavanja?

Vršnjačko nasilje je zaista veliki problem. Tome dosta doprinosi široko rasprostranjeno nasilje i njegova, da tako kažem, popularizacija. Djeca i adolescenti su izloženi uticaju masovnih medija koji nerijetko romantizuju i popularizuju one koji su nasilni. Kriminalci su visoko kotirani na ljestvici simpatija kod mlađe populacije. To dovodi do toga da se oni identifikuju sa tim modelima ponašanja i da onda to sprovode u odnosu sa svojim vršnjacima. Dječaci žele da se takmiče sa svojim vršnjacima. Prave se, po ugledu na mnogo opasnije, određene grupe i tzv. „klanovi“ koji se međusobno ne podnose. Škola je, nažalost, postala nemoćna u vaspitavanju djece. Pod pritiskom mas medija i okoline škole nemaju veliku moć da oblikuju ličnost djeteta. Djeca uče gledajući svoje modele izvan škole. Njih danas više vaspitavaju televizija i internet. Roditelji su u stalnoj trci za poslom i novcem i nemaju vremena za djecu. Država mora da sprovodi mnogo dublje mjere koje će dati rezultat. A te mjere podrazumijevaju čitav niz ekonomskih, političkih i svih drugih mjera.

Koja su to djeca najviše izložena vršnjačkom nasilju?

To su najviše djeca koja su na bilo koji način drugačija od ostalih. To je često dovoljan uzrok da se takva djeca nađu u krugu nasilja. Ima tu i djece koja imaju neki fizički nedostatak, drugačije se oblače, imaju drugačiju frizuru i slično. Mislim da djeca koja vrše nasilje donose iz svojih porodica taj potencijal za nasilje. Roditelji su ti koji pune dječije glave netolerancijom i koji ih uče da sve drugačije treba da trpi nasilje. Gotovo sam siguran da su sva ta djeca takva zahvaljujući roditeljima.

O porodičnom nasilju kojem su izložene žene priča se već godinama. U NVO sektoru uporno ponavljaju da državne instutucije imaju inertan, pa čak i neozbiljan odnos prema ovom problemu. Poznato je da zbog izostanka adekvatnih kazni za nasilnike, oni nastavljaju da zlostavljaju žrtve, zbog čega se sve češće dešavaju i tragedije. Kako ovome stati na put?

Upravo je nedostatak adekvatnih sankcija najbolji poziv nasilnicima da nastave sa svojim ponašanjem. Nasilje nad ženom nije nešto što se smatra posebno pogrešnim u našem društvu. Svi smo svjedoci da ima dosta onih koji tvrde da nasilje nije nešto zbog čega treba tražiti razvod i da je to normalno između supružnika. Naravno da nije i na to treba jasno da se ukaže. Mora se preduzeti čitav set mjera koje će zaštititi ženu. Od ekonomskog osnaživanja do uključivanja više žena na mjestima gdje se odlučuje i odakle će moći da se djeluje ozbiljnije na nižim nivoima i mijenja uvriježeni sistem vrijednosti.

U jednom intervjuu ste izjavili da se „porodično nasilje ranije prećutno prihvatalo kao uobičajen način ponašanja, ali da se to polako mijenja.“ Zbog čega je to tako? Da li su žene postale svjesnije svog problema i ohrabrenije da prijave nasilje i šta je tome najviše doprinijelo? Sa druge strane, veliki broj žena i dalje ne prijavljuje svoje muževe ili partnere zbog straha od sramote i osude sredine. Vaš komentar?

Žene su, na sreću, postale samosvjesnije i odlučnije da se bore za sebe. Sve ih je više obrazovanih i spremnih da se uključe u društvo. Davno su prošla vremena kad se ženama moglo lako manipulisati. To je veoma dobro. Međutim, ostaje još dosta posla i još puno žena koje treba osnažiti i spremiti da pruže otpor nasilju od strane muškaraca. Institucije moraju biti jače i spremnije da pruže zaštitu. Još uvijek imamo jak uticaj tradicije i veliki broj žena zbog toga ne želi da prijavi nasilje i time sebe i svoju porodicu izloži osudi javnosti. Trpljenje i ćutanje kod kuće, a lažno predstavljanje u javnosti jedna je od odlika našeg mentaliteta. Ali, to se sve polako mijenja i donosi više slobode i samostalnosti ženi.

Koji su to najčešći razlozi koji dovode do nasilja? Šta nam Vi, iz ugla sociologa, možete reći o tome?

Nasilje je nešto što prati ljudski rod od najranijih dana i biće uvijek prisutno. Ono što tjera ljude na nasilje su različiti faktori počev od ličnih do društvenih. Lični se ogledaju u karakteristikama psihe pojedinaca koja može biti sklonija nasilju. Društveni su u odsustvu kažnjavanja i potenciranju nasilja kao modela za rješavanje konflikata između dvije osobe. A to je kod nas dugo bio jedini način komunikacije. Nasilje je po meni najlakši način reagovanja, ali koji nema efekat. Razgovor i tolerancija zahtijevaju strpljenje i razmišljanje. Potrebno je više truda, ali je rezultat mnogo bolji. Dakle, uzroci nasilja su različiti i uvijek će postojati. Ono što moramo mi kao pojedinci i društvo u cjelini je da se borimo da ga što je moguće više suzbijamo.

Kako komentarišete sve veći broj samoubistava u našem društvu? Statistika pokazuje da je 2016. godine u Crnoj Gori izvršeno čak 140 samoubistava, odnosno da je svakog trećeg dana neko sebi oduzeo život. Zar to nije poražavajuće za malo društvo kakvo je crnogorsko? Koji su to faktori koji najčešće natjeraju ljude da dignu ruku na sebe?

Samoubistvo može biti uzrokovano psihičkim poremećajima, ali u velikoj mjeri i društvenim faktorima. Velike krize, nesigurnost, depresija su sve faktori koji mogu da utiču na povećan broj samoubica. Naš prostor je bogat ovim faktorima, te stoga ne čudi što ima sve više onih koji se odlučuju da sebi oduzmu život. Nesigurnost i nemogućnost ispunjavanja životnih ciljeva vodi do velikog nezadovoljstva koje se rješava samoubistvom. Mnogo je siromašnih ljudi, onih koji nemaju mogućnosti za dostojanstven život. Oni predstavljaju veliki potencijal za samoubistvo. Ne kažem da su sva samoubistva uzrokovana ovim, ali sigurno ih ima u velikoj mjeri. Naravno, uz sve ostale.

Razgovarala: Marija Radinović

Advertisements