Milanka Ćorović je srdačna i harizmatična osoba sa prirodnim šarmom i pristupačnošću zbog koje se svako odmah osjeća prijatno. Kroz svoj rad u novinarstvu, PR-u i pisanju, pokazala je izuzetnu sposobnost da sa lakoćom povezuje ljude i prenosi važne priče, a istovremeno njegujući svoj autentičan stil i kreativnost.
PORTAL CG: Kakvi ste bili kao dijete – više sanjar ili organizator igrica?
ĆOROVIĆ: Prilično mirna, čak i povučena. Međutim, s dolaskom tinejdžerskih godina, došlo je do velike promjene – kao da sam nadoknadila sve ono što sam prethodno „ćutala“ (smijeh). Tada je počeo da se ispoljava moj pravi karakter – energičan, radoznao, živahan i pun života. U meni se oduvijek krio nemirni duh, željan znanja, istraživanja i stalnog pomjeranja granica.
Sa više životnog iskustva, naučila sam kako da tu svoju energiju usmjerim na pravi način. Imam intenzivne emocije, a to umije da bude izazov kada ste mladi – ne znate kako da se nosite s njima, ni kako da ih kanališete. Vremenom sam radila na sebi, suočavala se i sa svojim vrlinama i manama, i kroz taj proces postajala svjesnija sebe. Sada svaku svoju emociju znam da iznesem – bilo da je lijepa ili ona manje prijatna – a da pri tom ne povrijedim ni sebe ni druge (smijeh).
PORTAL CG: Da li ste imali uzore dok ste odrastali?
ĆOROVIĆ: U djetinjstvu i ranoj mladosti najviše su me inspirisali književnici i muzičari iz svijeta rock and roll-a. Privlačili su me ljudi koji su imali hrabrost da preispituju društvene norme i da mijenjaju svijet oko sebe. Posebno me dodirivala umjetnost koja ima glas – koja nije samo estetska, već i društveno angažovana, koja pokreće, osvješćuje i ostavlja trag. Takvi uzori su me učili da mislim svojom glavom, da budem autentična i da se ne plašim da izrazim ono što zaista jesam.
PORTAL CG: Sjećate li se prve pročitane knjige?
ĆOROVIĆ: Naravno! Prva ljubav se ne zaboravlja (smijeh). Postoje dvije knjige koje i danas imaju posebno mjesto u mojoj kućnoj biblioteci – „Vlak u snijegu“ Mato Lovraka i „Lažeš, Melita“ Ivana Kušana. Dodala bih i treću – „Pipi Duga Čarapa“. Ona je, i pored svih knjiga koje sam kasnije pročitala, ostala moj najdraži književni lik. Njena hrabrost, sloboda duha i neukrotiva maštovitost oduvijek su me oduševljavale – i dan-danas u meni izazivaju isto divljenje.
PORTAL CG: Kako ste se odlučili za novinarstvo – slučajnost, poziv ili nešto treće?
ĆOROVIĆ: Sve ključne stvari u mom životu dolazile su neplanirano, spontano – i uvijek sam bila ta koja je bila izabrana. Tako je i novinarstvo izabralo mene, a ne ja njega. Ali duboko vjerujem da nas ne može izabrati ono što već ne postoji u nama. U meni je, očigledno, to oduvijek živjelo – samo je čekalo pravi trenutak da se pokaže. I hvala mu na tome.
Bilo je i pauza – bilo je trenutaka kada mi je trebalo da se odmaknem, da se udaljim. Nije to lak poziv… Ostajala sam blizu – u srodnim profesijama – ali nas dvoje uvijek smo se nalazili. I uvijek ćemo. Tu dajem riječ – a znamo šta za pisca znači data riječ.
PORTAL CG: Imate umjetničku dušu, ali i čvrstu vojničku disciplinu – kako ste uspjeli da pomirite te dvije strane u sebi?
ĆOROVIĆ: Bliski prijatelji me često pozdravljaju sa: „Alo, vojniče! “ – i to ne bez razloga (smijeh). I sama se ponekad pitam kako u istoj osobi mogu da žive i vojna preciznost i umjetnička nježna dušica, ali eto – kod mene su se lijepo složile.
Po prirodi sam vedra, živahna, otvorena – imam tu umjetničku širinu, ali kada je riječ o svakodnevici, disciplina mi je glavno oružje. Ako sam sebi zadala da ustanem u 4 ujutru da bih odradila trening, spremila sve za taj dan, došla kući i organizovala ostatak svog svijeta – ja ću to da uradim. Bez obzira da li sam spavala tri sata, da li mi se plače, čupa kosa s glave od nekakve „muke“ ili bih radije ostala ispod jorgana do podne. Nema pomjeranja, nema pregovora. Čak i kad bih htjela da budem lijena – ne da mi moj unutrašnji general (smijeh).
Kažu da mi je to od oca – vojno lice, vojno okruženje – vjerovatno ima istine u tome. Ali mislim da je prije svega stvar karaktera. Takva sam jednostavno rođena, takva mi je priroda. A protiv prirode, znamo – teško se može (smijeh).
PORTAL CG: Kroz život – da li vas vodi više intuicija, plan ili emocija?
ĆOROVIĆ: Iako sam pisac, nisam ona koja luta mislima niti lebdi iznad stvarnosti. Naprotiv – vrlo sam prisutna, realna, sa obje noge čvrsto na zemlji.
Iskreno? Vjerujem da bi moj život bio mnogo lakši da nisam toliko vezana za emocije. Kad dođu one ključne odluke, emocija je ta koja uvijek presječe traku. To je moja konstanta koju nikakva logika ne može deložirati. Koliko god da učim, mijenjam se i radim na sebi – emocija ostaje moja stalna adresa. Srećna okolnost je što nisam osoba koja srlja. Ne donosim odluke bezglavo, i imam visoko razvijen osjećaj samopoštovanja – što me često sačuva. Ali ta emocija… ta čarobna, neuhvatljiva sila… Eh. Za nju se živi! Zna da me „povuče za rukav“, pogleda ispod obrva i kaže: „Ajde sad ti meni objasni plan“. I naravno – ja popustim.
PORTAL CG: Šta ste naučili o sebi kroz rad s ljudima – kao novinar, PR menadžer i pisac?
ĆOROVIĆ: Da je rad s ljudima zapravo rad na sebi. Svaki susret, razgovor, pa i tišina između riječi, nosi nešto što ostaje – trag, misao, osjećaj. Upoznala sam toliko različitih ljudi: glasnih, tihih, ranjivih, hrabrih, nekih koje ne zaboravljaš i nekih koji te nauče nečemu baš time što im poželiš da odu. Svako iskustvo me je mijenjalo i učilo strpljenju. Shvatila sam da je ljudska priča nepresušna inspiracija. Čak i kad je izazovno, čak i kad nije lako – u radu s ljudima ima nečeg duboko lijepog i ljudskog. I upravo zbog toga ga biram svaki put iznova.
PORTAL CG: Da li ste više timski igrač ili „samostalni trkač„ – u životu?
ĆOROVIĆ: Vjerujem da je zaista važno prvo biti dobar „samostalni trkač“ – imati svoju snagu, motivaciju i zadovoljstvo sobom. Ja nikada ne osjećam dosadu u svojoj sopstvenoj koži i uživam u svojoj individualnosti. S druge strane, upravo ta samostalnost i unutrašnja stabilnost omogućavaju mi da budem i kvalitetan timski igrač. Zadovoljna sobom, mogu da doprinesem timu na najbolji način. Zato mi i jedno i drugo podjednako prija.
PORTAL CG: Šta vas danas pokreće da ustanete iz kreveta sa osmijehom?
ĆOROVIĆ: Sam život. On me i dalje oduševljava – u sitnicama, susretima, mirisima jutra… Svaki novi dan je prilika za nešto lijepo, za smijeh, pa i za borbu – ali onu koja ima smisla. Ustajem sa osmijehom jer znam da život u sebi uvijek nosi neku novu čaroliju. I želim da živim što duže i udišem što više, dokle god mogu…
PORTAL CG: Kako vidite sebe za deset godina – karijerno i lično?
ĆOROVIĆ: Ne volim da jurim budućnost, više volim da joj idem u susret sa osmijehom i otvorenim srcem. Ne pravim krute planove, ali imam kompas. Trenutno sam na selu,najvjerovatnije ću ostati ovdje do septembra, a tada počinju novi poslovni izazovi, ponovo u svijetu riječi, priča i komunikacije. Do tada punim baterije, slušam prirodu i sebe.
Lično – voljela bih da živim negdje gdje ima više drveća nego saobraćaja, da nastavim ovim životnim putem kojim sam krenula… A budućnost? Pa nek se iznenadi i ona sa mnom. Kako kaže pjesma: „Que sera, sera – whatever will be, will be“. Vjerujem da će sve doći u pravo vrijeme, onako kako treba.
