Suze su zaludne?

Rezultat slika za suze
Foto: http://www.iefimerida.gr

Ženske suze su zaludne i ništa ne rešavaju, govorila je moja baba često.

Ženama je tad bilo gotovo zabranjeno da plaču. Ako je vidi muž ili otac uplakanu, mogao je i da joj “prida” da ima “rašta” da plače. Ni kad sahranjuju sinove suzama se bol nije pravdala. Dostojanstveno, okamenjeno lice moje babe dok je sahranjivala svoja dva sina tu mi je sumanutu istinu potvrđivalo. Jeza kroz moje dječačko tijelo slutila je očaj jedne majke, no njena pojava nije objašnjavala stravičnost prilike u kojoj se našla.

Pitala sam se često, je li trpljenje dio prćije kojim nas majke spremaju za svijet, da kad nas tragedija zadesi pomireno ostanemo sabrane?

Kažu, da kad žena sahrani dijete stigne je sav jad nakupljen kroz vjekove ženskih potisnutih suza.

Ženske suze su zaludne i ništa ne rešavaju, dobuje mi mislima, kao kap po užarenom mozgu dok čitam dnevnik jedne majke koja se sprema da sahrani dječaka od tri godine.

Dječak je dobio temperaturu. Povela ga je u bolnicu. Plakala je. Doktorici nije bilo hitno, ostavila je dječaka i pošla da se odmori preko vikenda.

Dječak je posle nekoliko dana umro. Pogrešno je liječen, nemarno je ostavljen, surovo je prepušten majčinim suzama. No ženske suze ništa ne rešavaju. Zaludne su. Suzama se ne spušta temperatura, suze nemaju eliksir spasa.

Je li bila svjesna, opsedaju me misli, je li mogla da pojmi što je čeka? Bi li plakala jače, bi li drugačije dozivala pomoć? Nad čijim će pragom da prospe kletve i koju će sledeću da stignu? Ili su moje misli samo moje, pa ih jeftino prosipam jer drugo ne znam.

Moja baba je svoj jad živjela kako je sama umjela i znala. Bilo mi je žao, ponekad mi se za njom kidala utroba i gorela mi je jetra, no nisam razumjela. Zaboravljala sam na nju po nekoliko dana, vraćala se svom životu. Kasnije, kad se vratim njoj, ponovo sam je žalila. No ona nikad više, ni za trenutak nije imala svoj život. Njen život od tad postao je žaljenje i to se nikad nije promijenilo.

Ženske suze su zaludne i ništa ne rešavaju, dobuje mi mislima, kao kap po užarenom mozgu, dok čitam dnevnik jedne majke koja se sprema da sahrani dječaka od tri godine.

Njen sin njene suze ne čuje. Njemu njene suze nisu trebale ni dok je preklinjala za pomoć, a kamoli sad kad je ugašen i kad je bog zna gdje.

Zaboravićemo. Ne razumijemo. Ovaj dječak nije ni prvi ni poslednji kojeg smo pustili kao da nije imao pravo da živi. Vratićemo se svojim životima. Nije kriva doktorica, koja zaključujem iz dnevnika, nije imala pretrjeranu volju da liječi ovog dječaka. Krivi smo mi. Odakle nam takvi doktori? Zašto ih plaćamo?

Što je to u nama, što se svaki put pomiri sa surovom šamarčinom istine i nastavi dalje? Preskoči kao stepenicu mrtvo tijelo i zaspe da što prije zaboravi? Kao da nas doživotno drogiraju pa ne osjećamo ništa sem pomirenost uz par “strašno” i “tragedija je to velika”.

Je li se ovo dijete moglo spasiti, ne znam. Ali znam da smo krivi. Krivi smo jer pristajemo. Srdžba nas pokosi dan ili dva, prezir, ljutnja i na kraju utihne. Prestane. Zaboravimo, nije naše.

Samo oni što je njihovo pamte. Ali tad pamte uzalud. Njima se pamćenjem ništa neće promijeniti.

Ženske suze su zaludne i ništa ne rešavaju, dobuje mi mislima…

Što mogu da uradim, osim da cijepam hartiju i da grizem usne dok mi olovka panično škripi pod prstima. Zaboraviću, hvatam rođenu misao.

Jesmo li ovdje samo da zaboravljamo, da preživimo, da se izborimo sa jednoličnim danima i da spavamo?

Možemo li da mijenjamo svijet, ako promijenimo pogled na njega? Ako priznamo da zaslužujemo da živimo, ako priznamo da naša djeca to zaslužuju.

Ako je doktorica, kasnije, krišom plakala pred svršen čin, to samo potvrđuje da su ženske suze zaludne. No ona nije ni trebala da plače. Trebala je da se bori do poslednjeg atoma snage, trebala je da okrene i nebo i zemlju za ovu mrtvu smijeha, koja se više neće smijati. I nije to trebala jer je dobar čovjek, nego jer je plaćena za to. Ona, možda, nije mogla da ga spasi, ali je morala da pusti krv pokušavajući to da učini.

FOTO: Jovana Šekularac

Sad ne mora više ništa. Sad će kažu odgovarati ako je kriva. Kome? Nama? Sudu, Bogu? Ako nije ona kriva, ko je? Mi? Sistem, sudovi, Bog?

Ponekad se plašim golog straha. Onog koji opseda kosti i parališe.

Tad šapućem sebi “Drži se mala, svijet je lud”. Svijet kojeg sam dio, pa je ludilo mojom krivicom svakodnevnica ili se nevezano od mene sudaraju svjetovi? Tuđi, koji me ne zanimaju i koje ću da prespavam uz par jeftinih redova koji mi drže stubove?
Jesu li tuđe muke našoj duši zatišje, da ćutimo jer nije naše? Jesu li tuđe tragedije našoj duši zahvalnice jer nisu naše?

Spavanje nas neće spasiti. Jednom ako se probudimo možda ženske suze postanu putokaz. Do tad, ženske suze su zaludne i ništa ne rešavaju.

 

 

Jovana Šekularac

Advertisements

2 Komentari

  1. Svasta,bolesno.Suze su normalne i za muskarce,kamo li za zene.Bolestan mentalitet.I Isus je plakao,kad mu je umro prijatelj,a kamo li obicni ljudi.Bolest

  2. Svasta,bolesno.Suze su normalne i za muskarce,kamo li za zene.Bolestan mentalitet.I Isus je plakao,kad mu je umro prijatelj,a kamo li obicni ljudi.Bolest

Comments are closed.