Tučete li djecu i zašto ne?

„Kad prvi put udarite dijete ono počinje da mrzi sebe. Te posledice se dugoročno odražavaju na život djeteta. Moguće je da trenutno riješite problem, ali kasnije, takve metode dijete čine nesigurnim, bojažljivim i iskompleksiranim na mnogim životnim poljima. Razumijem da ste ga udarili jer vas je bilo strah od gubitka kontrole ali to je samo zbog toga što ne poznajete druge načine kojima bi pokazali autoritet.“ Nada Bučević

Možda sam malo parafrazirala, ali ovako nekako je to objasnila Nada, koja se bavi edukacijom roditelja i djece, na pitanje što misli o novom zakonu koji prijeti Balkanu a koji se odnosi na zabranu udaranja svog djeteta.

Još uvijek nemam djecu, nisam kompetenta da govorim iz ugla roditelja ali sam vrlo podobna da govorim iz ugla djeteta, koje je kao sva „normalna“ djeca moje generacije dobijalo ćuške ili šamare na neposlušnosti.

Učiteljica Branka je imala bambusov prut i dobro se sjećam da je njime stalno prijetila kroz vazduh. Bojala sam se i Branke i njenog pruta. Ujak je imao jedan sličan samo od šipka, kad smo u čoporu odlazili na ljetovanja, pa bi nas poređao kao bočice i fijuktao onim prutem kad god je nešto pričao. Voljela sam i ujaka i Branku, ali sam se bojala i nje i njega.

Majka je, kao svaka primjerna majka, tukla više brata, nego mene do duše, jer je on bio „đavo“ a „batina je izašla iz raja“. Mi smo imali sopstvene metode kojima smo varali odrasle kad se primakne vrijeme naplate, pa smo ispod pidžama oblačili debele čarape i vrištali i ako nas ništa nije boljelo. Odrasli su nama djeci uvijek bili glupani. Obećavali smo, sve i svašta, obično da nećemo nikad više krasti Šemove šipkove, ili Milkine jagode ali se nešto ne sjećam da smo ikad prestali. Samo smo godinama učili da bolje lažemo i da usklađujemo priče kad krenemo kućama. U ono vrijeme jedina tragedija je bila Krstinja, stara zloslutna babetina koja kao da nas je uhodila i špijala roditeljima non-stop. Snosila je odgovornost za skoro sve batine našeg komšiluka.

Prve batine koje dobro pamtim, dobili smo svi kolektivno, kad smo pobjegli iz škole da se kupamo u ledenu Moraču i zamalo se nismo podavili svi od reda jer je rijeka neplanirano bila prevelika i prebrza. Sjutra dan u školi svi smo bili u dugim pantalonama i ako je bilo ljeto, valjda jer smo se stiđeli jedni od drugih zbog isfetanih nogu. Istog ljeta sam naučila da plivam na istom mjestu i baš me je bilo briga hoću li ponovo dobiti batine jer ću za nešto drugo svakako biti kriva-znala sam.

Moj brat je bio još gori. On je znao da napravi ručnu praćku kojom je ciljao komšijske kokoške, koje bi skakale, krivile se i mlatarale onim krilima kao da ih je klao. Stalno je pravio praćke i stalno je dobijao batine. Oni su se grupno tukli posle škole protiv drugog odeljenja, valjda jer je moralo da se zna ko je najjači u generaciji, pa su opet dobijali batine kad odu kući. Njih nema ko nije tukao. Jednom su jajima gađali neki autobus, pa je umjesto jednog jajeta poletio kamen iz rulje zbog čega ih je tražila policija. Jedino je Marica uvijek govorila da smo „zlatna djeca“ ali je ona bila udovica i živjela je sa mačkama pa joj niko nije vjerovao.

-„Opet si se potukao u školi? Sad ću ubit’ boga u tebi!“ – majka je stalno prijetila, svakog mogućeg ručka čitavog djetinjstva, dok je mahala onom aluminijskom kutlačom iznad naših glava, koje smo se po malo, moram priznati-plašili. Posle ručka je zasijedala sa komšinicama uz kafu, satima oko onog stola ispod smokve, pušeći duvan bez filtera kao kakve ludače, prepričavajući koja je kojeg istukla i zbog čega. Stalno su jedna drugu bodrile i ogovarale a nikad nisu prestale da kafenišu i da nas izluđuju. Moj brat je prezirao te kafe i stalno je ponavljao „sad sam gotov“, a nikad nisam saznala zbog čega.

Na kraju, stalno razmišljam kako smo svi generalno dobro ispali s obzirom na to kako smo rasli. Moja majka je sigurno bila malo ćaknuta, jer se sjećam dugih razgovora koje je vodila sa tetkom iz Beograda, a koja joj je prepričavala „Kasandru“ koja se u Beogradu emitovala prije nego kod nas. Sa onim kablom od fiksnog telefona satima bi špartala po kući, a mi nismo smjeli da pisnemo. Ponekad je plakala kad joj ova kaže što će se desiti.

Mi, kao nekakva raspuštena banda, vječno sa sendvičima od po pola hleba na igralištima, oderanih koljena i oguljenih laktova. Tukli smo se zbog svega i svačega, ali najgore je bilo kad ti roditelji zabrane da izlaziš napolje, obično zbog škole ili nekih drugih, njima poznatih razloga. To je bila najgora kazna i gore od toga se ništa nije moglo zamisliti.

Sad kad vratim film u ta davna ljeta i kad oživim likove koje pamtim bolje nego ove današnje, pitam se kako smo postali ovakvi? Kako isti oni ljudi, koji su odrastali kao mi, danas podižu kredite da bi proslavljali rođendane svojoj djeci? Kako isti ti ljudi, svojoj djeci danas kupuju telefone skuplje od svake prosječne plate i markiranu garderobu koju otkupljuju na bog zna koliko rata? Kako se, isti ti ljudi, konstantno isčuđavaju što današnja djeca nemaju djetinjstvo kakvo smo imali mi i kako zapravo ova djeca ne znaju ništa? Isti oni, koji su praćkama gađali kokoške danas svoju djecu voze do ivice školskog praga i čekaju ih u automobilima zbog tri kapi kiše? Isti oni, koji su se onda zamalo podavili u Morači danas potkupljuju nastavnike, školska takmičenja, direktore ne bi li se iskupili za nešto?
Isti oni, sa sendvičima od pola hleba sa igrališta danas izluđuju djecu sa crtanim filmovima od jutra do mraka jer ne znaju kako da ih drugačije zabave. Nisu pametni, nisu edukovani, nisu se mrdnuli sa mjesta.

Zbog toga vjerujem da je Nada u pravu. Zakon o zabrani udaranja djece je jedino što nas može spasiti. Nisu nam djeca kriva, što mi nismo sposobni da ih naučimo nečemu bez batina. Nisu nam djeca kriva što nisu došla sa upustvom za upotrebu. Nasilje je nasilje. Nasilje nikad nije u „vaspitne svrhe“ ili u „da bolje nauči svrhe“. Nasilju pribjegavamo iz straha i iz neznanja. Nasiiljem ne vaspitavamo, već proizvodimo nove gotove nasilnike. Mi smo rasli kako smo rasli, to nije odgovor na pitanje „treba li udariti dijete“. Nama nije koristilo. Da jeste, danas bi razumjeli djecu čije se djetinjstvo drastično razlikuje od našeg.

Nismo mi ispali dobri.

Današnjoj djeci smo mi glupani. Prerasli su nas u svemu. Prešišali kao ovčice. Današnja djeca su pametna, oštroumna i svjesna ali ih mi izluđujemo našim kompleksima. Ko je kriv što nam se današnje djetinjstvo ne dopada, osim mi koji smo se grupno tukli i krali šipkove? Ko nam je današnju djecu naučio svemu što znaju a što se nama ne sviđa? Ko nam je kriv što ih ne zanima ništa što je nas zanimalo? Čime smo ih zabavljali i zašto smo ubijeđeni da ne snosimo odgovornost? Ko nam vaspitava djecu?

Možda smo mi svi po malo trajno oštećeni, što kaže Nada sa početka teksta. Možda smo krivi za sve što nam se danas ne dopada, jer društvo u kojem živimo izgradili smo upravo mi. Nijedan pojedinac ili pojava nikad nisu uticali na drastične promjene već kolektivna svijest i histerija za istim banalnim stvarima (poput proslavljanja dječijih rođendana kao svadbi.) Kud svi-tu i mali Mujica. Mi smo mali Mujica.

Jovana Šekularac

Možda su, djeca koja nam se danas ne dopadaju, žrtve naših skrivenih kompleksa, naših neostvarenih života i naših praznina koje pokušavamo da ispunimo? Svoje dijete ćete udariti samo kad ste nemoćni, prestravljeni i bez kontrole nad njim. Samo jer ne znate drugačije da ga vaspitate. Samo jer ste zaostali u edukaciji.

Do nas je.

Možda smo, zaista, trajno oštećeni.

Jovana Šekularac

profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner