Uspjeh se ne prašta

Prije par dana bila sam  u fondu PIO da majki nešto završim. Ne bi to bilo ništa čudno niti neobično, nego sretoh na arhivi druga iz srednje škole. Što, kako, ispade da je on tu nekakav šef i da može da mi pomogne povodom ubrzavanja nekog procesa.

Prva pomisao mi je bila „Ovaj šef, pa pisala sam mu sastave za dvojku čitavu srednju školu“! Već u sledećem trenutku sam se toliko zastiđela svoje pomisli, da mi se učinjelo da može da vidi rumenilo na mojim jagodicama. On mi je i dalje srdačno nudio svoju pomoć, a ja sam posramljena gledala u njegovu lijepu pojavu i razmišljala…

Što je to u nama toliko prokleto? Da li je to odraz samo našeg mentaliteta, ili smo zbilja kao ljudi izopačeni i nemilosrdni?

Zar bih voljela da sam u tom trenutku srela nekog nepoznatog lika, pa da se divim njegovom odijelu ili u čemu je problem?

Zar nije strava što je baš on, nakon srednje škole odlučio da uspije u životu?

Zar nije strava što je onaj mali sa školskog igrališta otišao u neki sjajan klub i ako su govorili da veze sa sportom nema?

Zar nije sjajno što je komšinica Milena pošla u Italiju na usavršavanje jezika iako dugo nije mogla da savlada osnovne riječi?

Zašto ne praštamo tuđi uspijeh?

Upao je tu preko veze! Tata mu je sredio posao. Blavor je bio čitav život, sad se nešto pametan pravi. Toliko često sam slušala ovakve izjave da mi na mahove bude zlo. Kad se u nama prekine nit dobrote pa postajemo hladni i džangrizavi za ljude oko nas?

Razmišljala sam, sve i da je upao preko hiljadu veza, što mene košta da se obradujem što je tu?

Neki će reći da zbog tih sa vezama ovi sa diplomama sjede doma. Možda je to istina. Ali nećemo biti srećniji, niti ćemo raditi bolji posao ako smo ogorčeni na svaki uspjeh oko nas. Kako se tako lako usudimo da osudimo, a teško da razumijemo i srdačno pozdravimo tuđe uspjehe? Nije nam od njih gore. Možda nam nije ni bolje, no od lijepih je osjećaja svakako ljepše.

Igrom slučaja pratim nacionalni fudbal. Nikad mi se još nije desilo da odem na tribinu a da ne zažalim što nisam ostala kući. Tim momcima njihovi poznanici i sugrađani upute toliko ružnih riječi da me je sramota u njihovo ime.

„-Da se ja pitam, ti ne bi igrao ni iza kuće“

-Ne pitate se srećom, rekoh jedne prilike.

Važno je da u našem lijepom gradu pod Goricom svi igraju kladionicu, padaju na po jedan fiks i čekaju vikend da srede engleze.

„Bačila me Zvijezda sinoć za 100eura“

„Što veliš to brate?“

„E’o viđi, ne pitaj!“

Zatim, kao hipnotisani vade jedan drugome nekakve ceduljice, gdje je skoro sve zaokruženo, samo redovno po jedan ili dva tima ne bude.

Očekujemo izgleda nekakva bogastva preko noći, ne odgovaraju nam tuđi poslovi i ne pada nam na lijepu pamet da nešto preduzmemo.

Majka će nam dat za dojč, otac će nam ustupit auto. Parkiraćemo se u bokešku prije devet i lagani smo. Magarac iz parking servisa, ako i napiše kaznu tetak će je izbrisat’. Na razgovor za posao ću na proljeće ne mogu po zimi radit’.

Jovana Šekularac

Advertisements