Zoja ĐUROVIĆ: Biti umjetnik, a ne biti čovjek isključuje jedno drugo

RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

Postoje osobe koje su pune života, energije i dobre vibracije koju s lakoćom prenose na svoje okruženje. Moju današnju sagovornicu uvijek ćete prepoznati po širokom osmijehu. Riječ je o dirigentici i direktorici Umjetničke škole za muziku i balet “Vasa Pavić“, Zoji Đurović. Ona je od onih direktorica koje đaci obožavaju, kolege uvažavaju, a stručna javnost sa posebnom pažnjom uzima u razmatranje njen stav i mišljenje. Osoba koja u potpunosti opravdava značenje svog imena,starogrčkog porijekla – život.

Zoja je rođena u Podgorici gdje je završila osnovnu i srednju muzičku školu “Vasa Pavić“. Diplomirala je i magistrirala na Muzičkoj akademiji. Dugo godina pjevala je u ženskom vokalnom kvartetu “Veselice“, a sada je članica i vođa ženskog vokalnog sastava “Alata“, koji izvodi kompozicije raznovrsnih žanrova.

Od 2002. godine je umjetnička direktorica renomiranog festivala dječije pjesme “Naša radost“. Na državnim takmičenjima je osvojila pet zlatnih (jednu specijalnu) i dvije srebrne lire.Učestvovala je u pripremi i izvođenju ranih eminentnih umjetničkih djela poput opere “Artilerija Rustikana“, Ruseta Paunovskog, “Montenegro Jazz Suite“, djela njujorškog džez muzičara Patric O’Leary-a, koji je obradio nekoliko crnogorskih izvornih pjesama u džez maniru, u pripremi frankofonog koncerta…

U intervjuu koji slijedi, ona govori o profesionalnom životu posvećenom muzici, radu sa ženskim vokalima, dječijim festivalima…

Sagovornica portala Crna Gora: Zoja Đurović

Mnogi pisci i filozofi su i te kako imali šta da kažu o muzici, a neki od njih su se i aktivno bavili njome. Aristotel je rekao “muzika ima moć da oblikuje karakter“.Vi ste profesionalni život posvetili upravo njoj. Dirigentica ste i profesorica muzike – koliko se razlikuju, a koliko preklapaju ta dva poziva?

Nikada nijesam razmišljala da li se ta dva poziva preklapaju ili razlikuju. Sa ove distance, kao da sam rođena s oba i time “filovana“. Ne bih mogla bez ijednog od ta dva poziva. Naravno, kao dirigentica i kao direktorica obrazovne ustanove, vi ste svakako pedagog. Pedagogija mi je prisutna u svakoj pori organizma i života.

Kao dirigentnica pogledom bodrite, dajete emociju i dinamiku. Koliko ima strogoće u njemu?

Zanimljivo pitanje. Neke fotografije snimljene u trenutku mog dirigentskog zanosa, posmatraču daju izgled strogoće. Ali ne, u mome pogledu, u onim čarobnim trenucima, kad se ansambl i ja predamo strastima muzike, ne može biti strogoće. Upravo sva moja strast doživljenog zanosa isijava u tom grču i pogledu.Nikada, čak i kad ansambl ne bi pratio moju emociju, ne bih mogla da uputim strog pogled. Imam sreću da oni koji stoje ispred mene, uvijek divno “piju“ iz mojih očiju sve što vide i uzvraćaju publici i meni najljepšim zvucima. Drugačije ne bih mogla.

U crnogorskoj tradiciji muškarci su dirigovali u svim segmentima društva. Da li je došlo vrijeme u kojem žena može dirigovati sopstvenim životom i društvom u kojem živi?

Uvijek sam dirigovala svojim životom, ono što sam mogla. Naravno, ono što život donosi, događaji koje mi zovemo sudbinom, na to niko ne može uticati. Uvijek sam cijenila žene koje nijesu dopuštale da bilo ko oblikuje njihove želje, bar u onoj dimenziji koja je samo njena. Kada me pitaju diriguje li ko meni, volim da kažem – da, kome ja dozvolim, a kada dozvolim, uživam u tome.

U društvu, žena ne smije dozvoliti da je bilo ko satjera u ćošak, pogotovo kada za to nema osnova, ne smije pokazati slabost, naravno, kada brani principe u koje vjeruje. Ipak, vječita sam zaljubljenica ženstvenosti. Žena, u svemu što radi, ne smije zaboraviti svoju najprirodniju crtu. Sve se može uklopiti.

Festival A TEMPO, nastup sa crnogorskim horskim ansamblom

Kaže se da dirigent i šef države imaju isti posao: nastoje da ljudima nametnu svoju ideju i da ih u njoj objedine. S obzirom kako Vi držite dirigentsku palicu, može se zaključiti da ste dobar vođa. Kako biste opisali svoj rad s učenicima? Da li vam uslovi u kojima radite omogućavaju uzlaznu liniju?

Ne treba ideja dirigenta ili šefa države, svejedno, da bude nametnuta. Barem je tako kada sam ja u pitanju. Volim da saslušam mišljenja, razmotrimo sve predloženo, da pitam ansambl da li im se sviđa moj odabir kompozicija. Ako toga nema, ni interpretacija ni doživljaj repertoara neće biti dobar.

E tada, kad sakupimo sve što je potrebno, onda to stavim u jedan fini buket i mašnicu i svi zajedno to poklonimo publici koja uvijek divno uzvrati.To je cilj i ideja posla dirigenta. Mislim da kao šef države ne bih bila baš toliko galantna (smijeh).

Kada je riječ o uslovima u kojima svaki naš gradski ansambl radi, teško mogu biti generator uzlazne linije uspjeha. Uglavnom, znam situaciju mnogih ansambala. Svako se snalazi kako zna bez dovoljnog prostora, elektronskih i tehničkih pomagala, ljudi koji bi trebalo da se bave stvarima koje dirigentima oduzimaju vrijeme za umjetnost. Neko bi rekao “pa eto, uspijevate i bez toga“, ali nikad tako ne bi smjeli razmišljati oni koji bi na naše situacije mogli uticati i na taj način zavrijedili ogromne pluseve u poslu, životu i u svom srcu. Pomagati umjetnost je najljepši dar životu.

Šta biste istakli kao bolnu tačku današnjeg izvođenja muzike?

Umjetničku muziku uglavnom izvode vrhunski umjetnici. Kažem, uglavnom, jer sam rijetko u prilici da gledam i slušam one manje dobre. Kada govorimo o svim drugim žanrovima, tu nemam dobre utiske. Nemam ništa lijepo reći o muzici koju današnja mlada populacija razulareno sluša i kojom se truje.I ovo je dosta trošenja moje energije na tu aktivnost. Bolna tačka je svako izvođenje čak i onih lijepih pjesama (razni rimejkovi) na način koji je danas u trendu. To je skrnavljenje svega lijepog i srljanje u ponor, koje nepobitno moramo spriječiti. Svi, mi pedagozi, roditelji i mediji koji ne dozvoljavaju ovo svetogrđe.

Zoja Đurović u Umjetničkoj školi za muziku i balet “Vasa Pavić“

Da li vjerujete da neka djela klasične muzike dobijaju onu dubinu i smisao vremenom, odnosno da li je nešto kvalitetno po svojoj suštini ili mu kvalitet daje vrijeme?

Ono što je suštinski kvalitetno traje vijekovima i nikakvo drugačije vrijeme mu ne može dati, a pogotovo oduzeti ono što ga čini iskonskim, bilo koje umjetničko djelo da je u pitanju. Čak i izreke poznatih filozofa, pisane stotinama godina unazad, danas i te kako imaju svoju potvrdu. Ono što je u trenu svog nastanka postalo božanstveno, ostaće vječno i bezvremeno.

Bili ste članica kvarteta “Veselice“, a sada ste vođa i članica vokalnog sastava “Alata“. Kakva su iskustva rada u ženskim vokalnim sastavima?

“Veselice“ pamtim kao nešto predivno u svom ličnom i profesionalnom životu. “Alata“ je vokalni sastav u kome sam iskustva proširila na još mnogo žanrova. Bilo gdje da pjevate, u kojem god žanru da se oprobate, mora vam donijeti iskustvo (govorim o muzici, nikako o kičeraju). Sve što u životu radite, taloži se u vaš temelj obrazovanja.Oprobala sam se u mnogim žanrovima i kao pjevačica u vokalnom sastavu i kao horska pjevačica i kao dirigentica, već puno godina. Sve to mi i daje kompetencije, uz nivo obrazovanja koji imam, da govorim upravo ovo o čemu me pitate. Iskustvo je ogroman benefit, bez kojeg i najviše obrazovanje ne bi imalo potporu.

Zoja Đurović

Vi ste i umjetnička direktorica dječijeg festivala “Naša radost“. U kojem smislu su značajni festivali za djecu?

Dugo sam u tom poslu i svake godine naučim nešto novo. Sa djecom nikad ništa nije isto.To su sve pravi mali filozofi i nikad neću dozvoliti, barem dok sam na takvim mjestima, da iko ugrožava njihove snove. Festivali su i te kako značajni, mislim strogo na festivale dječje muzike, nikako na imitacije života estradnih zvijezda. To se odnosi na festivale u kojima glavnu ulogu nose djeca i kompozitori, nikako mahinacije i primjese bilo kakvog uplitanja ogavnih radnji da bi se postigla popularnost djece onih roditelja koji imaju neostvarene životne ambicije. Na taj način guraju ta nevina stvorenja u lagume laži i prevara. Nemojte! To ne smijemo dozvoliti! Njihova budućnost treba da nam je svetinja, a ne izvor sticanja prljavog novca.

Da li se adekvatno njeguje i promoviše crnogorsko muzičko nasljeđe? Šta je to što ovdašnju izvornu muziku čini autentičnom?

Crnogorski muzički umjetnici se sve više vraćaju tom lijepom poslu – održavanju i čuvanju naše muzičke tradicije. Neki to ne rade znalački, jer za to treba imati određena muzička i istorijsko – sociološka znanja prilika u kojima su te melodije nastajale. Izvoditi kompozicije koje nemaju nikakve veze, muzičke ni kulturološke sa crnogorskom muzičkom tradicijom, u najmanju ruku je krađa i lažno predstavljanje. Žao mi je što kod nekih muzičkih urednika, kao i organizatora, ovakve stvari prolaze i piju vodu.Nažalost, takvih “nepismenjaka“ i samozvanih poznavalaca muzike imamo za izvoz. Žao mi je ako sam gruba, ali govorim ono sto mislim i znam.

Govoriti o onome što crnogorsku muziku čini autentičnom je posve posebna tema i teško je objasniti u par rečenica. Samo ću reći da su svjetski muzički umjetnici koji su imali priliku da čuju, istakli su da je, od svih balkanskih država, prava crnogorska melodija, bez primjesa orijentalnih ili primorskih uticaja, jedina autentična.

Vinston Čerčil je rekao da čovjek svoj vlastiti svemir stvara u hodu. Kada pogledate unazad, koji su bili Vaši ključni koraci?

Pa Vi me baš inspirišete na razmišljanja koja još nijesam stigla da pospremim u svojoj glavi i duši. Ključni koraci? Pa bilo ih je mnogo. Kada bolje razmislim, sve što sam radila u profesionalnom životu, bilo je ključno, tako se do sada pokazalo. Nadam se da će ih biti još mnogo, na moju radost i radost publike koja će uživati u svemu što moje kolege, učenici i ja budemo smislili da darujemo božanskom ljepotom one koji nas budu slušali.

Magistarski koncert u katedrali Sv. Tripuna u Kotoru

Kako njegujete i štitite umjetnicu u sebi? Koja je Vaša oaza mira?

Danas je teško, u konglomeratu svega i svačega, njegovati umjetnika u sebi. Međutim, imam dovoljno godina i iskustva da mogu reći da sam uspjela da se izborim za to. Moja vječita oaza mira je najprije porodica, onda svi divni prijatelji, oni koje često viđam, kao i oni drugi, a na kraju i moj dom u koji dolazim s radošću i koji mi uliva onaj mir koji mi je ponekad potreban i u kojem dočekujem one koje volim.

Šta biste posavjetovali mladog muzičara?

Mlade muzičare, đake i mlađe kolege, uvijek savjetujem da budu autentični, vrijedni, da sve što rade to čine sa puno zadovoljstva, sa sigurnim znanjem,bez improvizacija i izmišljanja tople vode osim ako su i sami autori novih djela. I, kao najvažnije – biti umjetnik, a istovremeno ne biti čovjek, isključuje jedno drugo.

Razgovarala: Milanka Ćorović

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

Advertisements