Koliko je u današnjem svijetu teško biti muškarac?

Lonely-man.jpg

Nemam grupnu niti bilo kakvu drugu fotografiju kao dokaz da me je moj otac posjetio u studentskom domu. Sa druge strane, imam fotografiju koju smo napravili kad je mama bila u posjeti, samo nekoliko mjeseci kasnije. Nije da je čudno fotografisanje sa mojim ocem, ali fotografije sa mamama uvijek ispadnu odlično. Na njima ljubimo ili grlimo naše mame. Svi se smiju i čini se da se odlično zabavljaju. Sa tatama je potpuno druga priča.

Grupne fotografije izgledaju hladno. Ima grljenja, ali se više radi o onim nezgodnim, isforsiranim zagrljajima koje često dajemo rodbini tokom božićnih praznika. Svi izgledaju kao filozofi stoici, a osmijesi izgledaju kao da su odglumljeni.

Dugo sam se pitao zašto su te dvije fotografije tako različite. Zašto smo odjednom izgledali kao mamini sinovi, kada smo najčešće pokušavali biti muškarčine? Čemu takav nedostatak intimnosti sa očevima (ili čak prijateljima) kada se činilo da je to skroz u redu kada su mame u pitanju?

Gdje si naučio da budeš muškarac?

To pitanje me je dugo mučilo, pa sam počeo da ispitujem druge muškarce oko sebe. Moje pitanje je na prvu loptu bilo veoma kompleksno: od koga si naučio emotivnu intimnost? Znaš li uopšte šta je to? Neki od momaka su se smijali. Drugi su buljili u mene i postavljali pitanja kao što su: “Šta to, kog đavola, znači?”

Kad sam bio dijete, skakao sam sa kuće kako bih imitirao Supermena. Stavljao sam paukove u mikrotalasnu kako bi ih transformisao u Spajdermena. Svaki štap bio je mač. Jabuke su postale granate. Krekere smo brat i ja pažljivo grickali u oblik pištolja i igrali se nevidljivog rata našim grickalicama.

Ali, istovremeno sam i mnogo crtao i volio umjetnost. Pjevao sam u horu. Išao na glumačku sekciju i pisao poeziju i priče.

Trenutno se dječaci nalaze pod dvije različite vrste pritiska:

Igranje plastičnim mačevima lažnog rata posmatra se kao znak da će dječaci postati psihopate kada odrastu.
Muškarci pogrešno vjeruju da osjetljivost i vidljivi znakovi emocija predstavljaju znakove slabosti.
Zbog ovoga mnogi mladi muškarci odrastaju zbunjeni. Ne igraju se zdravih vrsta igara koje su im potrebne da se povežu sa drugim ljudima i ne dobijaju emotivnu vezu koja im je potrebna. Tako će neminovno svaki muškarac postati apatičan i indiferentan, te se povlači u letargičnost dostupnog mu digitalnog svijeta.

A svijetu i dječacima, naročito, su potrebni vitezovi i heroji. Pravični superjunaci koji svoju snagu koriste u prave svrhe. Oni koji brinu o sebi i porodici.

Ni sam nisam siguran koje je pravo rješenje, ali sam siguran da su potrebni muškarci koji posjeduju integritet i čast. Potrebna je hrabrosti u svijetu koji promoviše poročnost.

Tek ćemo tada moći kreirati ratnike pjesnike.

Izvor: Cafe Del Montenegro

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!