Kristina BOJANOVIĆ: Feminizam nije ružna riječ

 

RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

“Čovjek koji u sebi nema ni trunke filozofskog smisla ide kroz život zatvoren u predrasude nastale iz zdravog razuma, iz uobičajenih vjerovanja njegovog doba ili naroda i iz uvjerenja koja su se u njegovoj svijesti razvijala bez učešća njegovog promišljajućeg uma“.

Ovo su riječi jednog od najvećih modernih filozofa, Bertranda Rasela.  One su me inspirisale da o temama bliskim citiranoj misli govorim sa današnjom svestranom sagovornicom, doktorkom filozofije Kristinom Bojanović.
Ona i ja smo razgovarale o filozofiji, feminizmu, rodno senzitivnom jeziku…

Sagovornica portala Crna Gora: Kristina Bojanović

Suština filozofije je traženje istine. Filozofija znači: biti na putu. Njena pitanja su bitnija od njenih odgovora, a svaki odgovor se ponovo pretvara u novo pitanje. Kada se u Vama prvi put javila želja da zakoračite na tom putu ka mudrosti?

Istraživački, radoznali duh u sebi nosim od djetinjstva, i taj zanos, te sklonost čitanju i proučavanju su u srednjoj školi učvrstili moje opredjeljenje i vječno me vezali za filozofiju. Kasnije sam to i akademski oblikovala, odabravši studije filozofije, nastavivši sa magistarskim i doktorskim studijama, a onda se i ostvarivši kao profesorka i kao prevoditeljka filozofskih djela. I upravo tako: filozofirati znači kretati se, biti konstantno na putu, odnosno, što bi kazao Žil Delez, biti nomad.

Prtljag koji na tom putovanju nosimo uvijek je krcat i težak, ime mu je preispitivanje, refleksija, mišljenje, a krajnja svrha, najljepša moguća – dokučivanje istine, ili istinā. Uz istinu, znanje i mudrost rame uz rame idu i ostale, jednako suštastvene kategorije, poput etike, pravde, ljepote, dobrote, a filozofija ih sve u sebi otjelovljuje i kultiviše.

Filozofija je odraz zrelosti ljudskog uma. Žena ste koja konstantno radi na sebi, nadograđuje svoje bogato znanje i uvijek hrli ka novitetima. Iz sadašnje perspektive, koliko je bilo teško preći tu umnu kilometražu?

Zanimljivo pitanje i zanimljiva sintagma – umna kilometraža. Kad se osvrnem, to putovanje je bilo zbilja blistavo i lijepo, prepuno ljubavi pa stoga i lako (koliko god ovo romantično ili patetično zvučalo). Taj neutaživi, beskrajni eros teško je opisati, ali zasigurno je da ne bih mogla biti srećnija niti ispunjenija bilo kojim drugim odabirom.

Ono što mi izaziva još veću ustreptalost, ali istovremeno i ogromnu odgovornost jeste činjenica da se put nastavlja, da tek predstoje značajni, u filozofskom oblikovanju možda i presudni kilometri.

Ne može se reći da je proces umnog/filozofskog rada i sazrijevanja jednostavan; potrebno je mnogo čitanja, pisanja, posvećenosti, discipline, ispitivanja i samorefleksije, suočenja sa svijetom i njegovim poretkom, igre, ali darovi koji se dobiju vrjedniji su.

Kristina Bojanović

Naše patrijahalno društvo nas je učilo da postoje muške i ženske profesije, muški i ženski poslovi, muške i ženske boje. Mnogi naučnici se pozivaju na strukturalnu lingvistiku, navodeći da se u morfologiji našeg jezika muški rod uzima kao neobilježen, što ga čini neutralnim kada se govori o zanimanjima, titulama…

Ovakvi stavovi su danas dovedeni u pitanje, jer jezik ne treba posmatrati kao odraz postojećih rodnih kategorija, već kao instrument za kreiranje i održavanje tih kategorija u društvu. Kao neko ko se bavi feminističkom terijom, objasnite nam da li je u korjenu ipak neki dublji problem recimo predrasuda ili iracionalni strahovi. Zašto je feminizam prijetnja?

Feminizam može biti prijetnja samo onima koji o njemu ne znaju ništa, koji nijesu pročitali nijednu knjigu iz pera feminističkih teoretičarki/teoretičara ili imaju predrasude, a one su uglavnom produkt neznanja.

Odbijanje identifikacije s feminizmom dolazi iz patrijarhalnog sklopa koji vidi feminizam kao prijetnju zadatim strukturama i muško-ženskim odnosima, pa žene koje se izjašnjavaju kao feministkinje bivaju obilježavane stereotipno, kao mrziteljke muškaraca, lezbejke, ružne…

Mnoge žene i same osjećaju nelagodu u vezi s tim, te će požuriti da istaknu da one nijesu feministkinje. Druge će se distancirati jer enveoizuju feminizam, odnosno poistovjećuju ga s par lokalnih ženskih nevladinih organizacija.

Cijela slika mnogo je kompleksnija. Pitajmo bilo koju ženu da li smatra da ona treba da bira šta će da studira, da radi, da li će i kad da rodi dijete, da li će partnera da odabere sama ili će to umjesto nje da učini neko drugi… Teško da će ijedna ostati ravnodušna na ta pitanja. A to su svakodnevne priče, to su odluke koje se tiču žena i njenog položaja u društvu, to su pitanja oko kojih se feminizam svakodnevno bori na terenu.

Feminizam je u osnovi borba za ljudska prava. Kako feminizam pravilo čitati i razumjeti. Koji su to društveni mehanizmi koji mogu tome doprinjeti?

Feminizam je jedna vizija, ideja, način ostvarivanja socijalne pravde. A socijalnu pravdu, društvo jednakih mogućnosti, društvo ravnopravnih građana i građanki moguće je realizovati jedino uz saradnju žena i muškaraca.

Problem patrijarhata i seksizam moraju da prepoznaju svi, kako bi se ukinuo. Pri tome, naravno, ne mislim da ovdje muškarci tek pomažu ženama, pošto je njima lakše “dejstvovati“ unutar patrijarhata, već skrećem pažnju na to da svi prepoznaju pogubnost parijarhalne ideologije prema kojoj su pol i rod vrijednosne kategorije.

Moraju se mijenjati obrazovni sistem i socioekonomski uslovi koji podrazumijevaju kvalitetan i dostojanstven život, a sve su to nužni faktori suštinske emancipacije kojoj bi svi trebalo da težimo. Jednako prioritetno i neodvojivo od ovoga, neophodno je korjenito transformisati rodni sistem/proces, odnosno pretvoriti autoritarni patrijarhalni sistem u demokratičniji.

Kristina i Mirjana Vlahović Andrijašević, prijem ambasade Kanade u CNP-u

Da li smo i dalje društvo u kojem su žene, u određenim profesijama, “morajuća brojka“, a ne istinsko angažovanje i sudjelovanje. Koliko napredujemo po tom pitanju?

Sva politička tijela koja su stvorena ne bi li se ostvarila rodna ravnopravnost u Crnoj Gori tek su birokratski mehanizmi posredstvom kojih se želi “ugoditi“ evropskim zahtjevima i standardima i ispoštovati nužna forma za ulazak u EU, ali ne i suštinski promijeniti nezavidan položaj i tretman žena na svim nivoima u crnogorskom društvu.

To najbolje dočarava pojava kvota koja je vezana uz potrebu da se riješi problem podzastupljenosti žena u politici. U razvijenim zemljama kvote zaista osiguravaju veće prisustvo žena u politici i mijenjaju uvriježene stereotipe da politika nije za žene, te smanjuju mušku dominaciju u politici, dok se kod nas kvote uglavnom usvajaju zbog međunarodnog pritiska.

Bez čvrstog ženskog pokreta i razumijevanja potrebe i uloge žena u politici, kvote nijesu od koristi ni ženama ni društvu u cjelini.

Žena sama može da mijenja svoj položaj i ulogu u društvu.To je činjenica utemeljena na svim prethodnim iskustvima kroz istoriju. Koliko su žene, uopšte ljudi, u Crnoj Gori toga svjesni?

Ne postoji cjelovita društvena svijest o tome zato što se kod nas na nivou kulture, tradicije i običaja žena percipira kao inferiorno biće, dok su muškarci dominantni, i njihove se uloge, vrijednosti, ponašanja i zadaci gotovo uvijek vrjednuju više nego ženski.

Muškocentričnost i patrijarhat kao takav uopšte se ne dovode u pitanje, već se bespogovorno i nekritički prihvataju i od strane muškaraca i od strane žena. I same žene su uglavnom patrijarhalno vaspitane i, nekad svjesno, nekad ne, prihvataju obrazac kojim se nameće princip višeg uvažavanja svega što je muško, bilo to uzimanje prezimena, rođenje muškog djeteta, podjela na “jači“ i “slabiji“ pol…

U državi u kojoj su seksizam i rodnozasnovano nasilje integrisani u kulturu i tradiciju, i u kojoj moramo da se borimo za ljudska prava i rodnu ravnopravnost, ne može se govoriti o univerzalnom postojanju svijesti o tome da se položaj žena mora po svim aspektima i urgentno poboljšati.

Kristina Bojanović, predavanje o Žaku Deridi, FIAT 2016 g.

Šta zagovarati ispred feminizma: jednakost ili razliku? I kako doći do konsenzusa unutar tog zagovaranja?

Današnji feminizam na terenu zalaže se za promjenu javnih politika, bori za jednaka građanska prava, jednake plate i mogućnosti na radnom mjestu, za reproduktivna prava i kontrolu rađanja, fokusira na problem nasilja u porodici, seksualnu eksploataciju, trafiking…Radije možemo govoriti o permanentnom procesu feminističke borbe, nego o pobjedama feminizma.

Nama je potrebno jedno subverzivno znanje koje se suprotstavlja vladajućim idejama i ideologijama, znanje čiji je cilj da dekonstruiše paradigmu onoga što se smatra muškim i univerzalnim, polazeći od kritičke analize i promjene društvenih, rodnih odnosa moći i poretka koji ih proizvodi. To je feminizam, etika otpora, kako na aktivističkom, tako i na teorijskom nivou.

Kristina Bojanović, sajam knjiga Beograd

Bavite se jogom, prevodilaštvom (francuski i engleski jezik), takođe pišete poeziju… Svestrana ste ličnost. Koje su Vam omiljene odrednice u zanimanju?

Ono što je meni najznačajnije i na šta sam najponosnija jesu moje profesorsko i prevodilačko biće. Tokom osmogodišnje profesorske karijere, stekla sam divan kontakt sa studentima, i to je iskustvo koje se ničim ne može zamijeniti. Prenošenje znanja, interakcija s novim generacijama obogatili su me i dodatno oplemenili, i definitivno potvrdili da primopredaja znanja i apsolutna posvećenost tome itekako imaju smisla i u današnjem, prilično izvitoperenom svijetu, koji sve manje mjesta ustupa obrazovanju, nauci, kulturi i moralu.

S druge strane, živi odnos s knjigama i tekstovima koje prevodim, prenošenje ideja s jednog jezika na drugi, trag koji prevod ostavlja u narodu, jeziku, literaturi i kulturi, i neizmjerna ljubav s kojom sve to činim, takođe su mi od neopisive vrijednosti i važnosti.

Kreativnu energiju izražavam i kroz pisanje poezije, činim to od kako sam se “dohvatila“ logosa i hartije. Unutrašnji i spoljašnji sklad održavam baveći se jogom, čije benefite prenosim i drugima. Još ponešto je na listi, (sa)znanja i interesovanja nikad ne može biti dosta, ali često ponestaje fizičkog vremena za sve što bi se htjelo.

Kristina Bojanović

Neki dalji planovi?

Novi prevodi su na pomolu i radujem im se. Pošto je u toku kampanja “16 dana ženskog aktivizma“, očekujem da će, barem tim povodom, knjiga koju sam nedavno prevela, “Etika polne razlike“, autorke Lis Irigare, doživjeti promociju u Podgorici.

Počinjem da izučavam arapski jezik, i mnogo sam uzbuđena zbog novih prostranstava koja ću da otkrivam. Voljela bih da u Crnoj Gori mogu voditi život u skladu sa svojim pozivom, ali ovdje mi je, nažalost, kao nezavisnoj i slobodnoj intelektualki, nepripadajućoj bilo kakvim strukturama i klanovima, onemogućena elementarna egzistencija.

Reference su postale smetnja a ne nužan uslov za častan rad. Tako da sam prinuđena da svoje poglede i želje usmjeravam izvan granica ove države, u nadi da ću svoj nomadski kofer prenijeti na neko gostoljubivo i duhom-izdašnije mjesto. Iskušenja su neizostavan dio ljepote života i njegove igre s čovjekom. Što prije to spozna, vještiji će homo ludens biti.

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner