„Kućica“ – mjesto potpunog odmora na ušću Bojane

Ada Bojana. Kao ostrvo naturista, ali i kao dio Velike plaže uz Bojanu.
Ko je jednom osjetio energiju koja ovdje obitava, teško da joj se neće vraćati.
Samo je pitanje sa kojim društvom i kojim povodom. I da li je to izlet na dan, ili nekoliko dana, ili godišnji odmor.

Ovo je moja priča o jednom, drugačijem povratku. Zaljubila sam se u ovo mjesto kada sam prije dosta godina prvi put došla. Doživjela sam nešto neobično –  skrećući sa magistralnog puta, vozeći prašnjavim putićem između trske i drača, kao da se pojavila nevidljiva mreža koja je uhvatila sve brige redovnog života, sve unutrašnje stege, očekivanja i poželjna ponašanja koja vladaju u globalnoj zajednici. Otvorila su se vrata beskrajne slobode, prirodnosti, spontanosti. Ljubavi. Ušla sam u svijet u kome procenjivanje, poređenje, osuđivanje ne opstaju. Ako su se i provukli kojim slučajem kroz onu mrežu, samo će nežno ispariti.

Ovoga puta nismo došli na dan. Već na mini-odmor. Želja mi je bila da iznajmim jednu od onih drvenih kućica koje su uz putić koji vodi ka plaži gdje se Bojana uliva u more. U oglasima na netu ima sojenica (kućica koje su bukvalno na vodi), ali to nije bilo ono što sam ja zamislila… Ali, kako to u životu biva, kada nešto istinski želiš… došla sam do ove kućice i znala sam da je to – to! A kada smo došli, tada je „to“ postalo „TO“!

Ugledavši djevojku znala sam da sam napravila pravi izbor. Umjetnica u duši. Koja to unikatno svoje prenosi na kućicu, koja se i zove – „Kućica„. Sa širokim osmjehom, u opuštenom stilu dočekala nas je Ivana zajedno sa kucom Kodom. I tanjirom izrezane lubenice. I rekla – uživajte
„Kućicu“ krasi kreativnost – u funkciji stvaranja jedinstvenosti toplog doma; ili u funkciji premošćavanja nedostataka. Ugledala sam drvene stepenice koje vode na sprat. I ono djetinje u meni nije odoljelo, odmah sam se popela.

Pogled pada na lejzi-bed i spavaću sobu. Oduševile su me jarke boje presvlaka na krevetima. Kreveti nisu kreveti nego dušeci na drvenom podu. To me je vratlo u moje studentske dane, kada je moja soba izgledala baš tako. Volim taj osjećaj da spavam, da se valjam, prevrćem po dušecima. Sa puno malih jastičića.

Čiviluk je set iskrivljenih viljuški. Lampa – globus iz školskih dana. Lejzi-bed na terasi. Kad se uvališ u njega, u vidokrugu su ti tamne drvene oblice ove kućice, ljubičasti hvatač snova (koji me je „kupio“ kada sam tražila kućicu za odmor), i krošnje dudova zahvaljujući kojim je kuća bukvalno cio dan u debeloj hladovini. Skuvaš domaću kafu, izmeš knjigu i… zar treba još nešto?

Drugo mjesto za prirodno uživanje je malo dvorište. Sa ležaljkom između dva drveta, stočićem i stolicama. Platno na ležaljci, opet jarkih, toplih boja. I detalj – na ležaljci visi flašica sa aroma-uljem. Za potpuni ugođaj.

Ko voli da pije kafu na vodi, može da pređe preko puta, na komšijsku terasu na vodi. I tu su krevet i sto i stolice, i – hladovina.


Dnevna soba je prostrana. Ona je mračna, ali taman kada se uželiš da se sa jarkog sunca, vrelog pjeska povučeš. Pogled – sa udobnog kauča – veliki prozor sa zavjesom od kanapa i školjki, vrata kroz koja se vidi stub koji je gazdarica oslikala suncima. Vidi se i deo pregradnog zida, na kome je umjetnica naslikala ostrvo sa palmama na zalasku sunca. A čak se vidi i Bojana, između dvije sojenice preko puta.

Na raspolaganju su i dobri zvučnici. Samo utakneš u svoj mobilni i tu je i muzika bez koje nema Ade Bojane. Na stočiću sam ugledala knjigu „Znakovi pored puta“. I karte, domine, bojice u pernici. Ja, koja inače gledam da svaki trenutak budem uz more, sam bila na slatkoj muci – mnogo me je privlačilo da otpadam u, i oko „Kućice“.

Na plažama su kafići gde su žurke i danju i noću. Muzika raznovrsna. I delovi gdje nema nikog, za one koji žele da se osame. Svako će se pronaći. Velika plaža je plaža sa beskrajnim pjeskom. I na suvom i u moru.

Plivanje u moru je nemoguća misija, jer ne znam gdje počinje dubina, ali zato su tu neočekivani sprudovi koji su plićak koji se pojavi tamo gdje treba da bude „dubina“. Na njima spontano plesanje uz zvuke muzike iz kafića sa obale; odbojka u vodi i fotkanje, kao uspomena na te trenutke. Za plivače je rijeka Bojana.

Oko podneva kreće maestral, a sa njim se nebo prošara mnoštvom kajtova. Taj prizor je nesvakidašnji i u Crnoj Gori ga je moguće vidjeti samo ovdje. Mladi, snažni momci i djevojke krstare morem. Ima i onih starijih, koji i svojoj djeci prenose taj žar koji nosi vjetar u kosi i more pod nogama.

I za smiraj dana, zalasci sunca. Havaji sa reklamnih slika – ni prineti!

Još jednom Ada Bojana. Sinonim za potpuni odmor od urbanog života. Mjesto koje budi (ili raspiruje) prirodu u nama. Mjesto za ljubitelje prirodnog komfora.  I „Kućica“ za produženo uživanje. Vidimo se uskoro!

Advertisements