Ljiljana RAIČEVIĆ: Ljudi, širimo ljubav!

                                                                                                                                                                                                                                                                   RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

Budva, 24. jul 2013. godina. Prva parada ponosa “SeaSide Pride“, kao novinarka, izvještavam o tom događaju. Pet godina je prošlo, a u glavi mi i dalje žive slike nasilja i bujice pogrdnih riječi koje su bile usmjerene na organizatore i učesnike. Kako je bilo izvještavati u takvoj užarenoj atmosferi dovoljno govori moj ožiljak koji je, kao tetovaža, duboko ugraviran iznad lijeve šake kojom sam zaštitila lice od oštrog kamena koji je završio u mom pravcu.

E, sada zamislite kada se u takvim okolnostima jedna hrabra žena popne na binu, onako da je svi dobro vide i čuju, i gromoglasno uputi zajapurenoj masi: “Ljudi, ali ja i vas volim!“. Naravno da se ona mora naći u mom serijalu intervjua Znamenite Crnogorke. Ona je Ljiljana Raičević.

Moja sagovornica je trenerica za oblasti ženskih prava, trgovine ljudima i dječijih prava. Uvijek je bila društveno aktivna, pa je obavljala funkcije predsjednice Sindikata za zdravstvene institucije u bivšoj Jugoslaviji, bila je član Liberalnog saveza Crne Gore i odbornica te partije u podgoričkoj Skupštini kao i šefica Kluba odbornika. Nakon toga, osnuje prvu žensku nevladinu organizaciju u Crnoj Gori – S.O.S. telefon za žrtve porodičnog nasilja. Poslije brojnih uspjeha, dobijanja nagrade za ličnost godine od Amnesty internationala, 1999. godine osniva NVO Sigurna ženska kuća – sklonište za žene i djecu koji su žrtve porodičnog nasilja.

Sagovornica portala Crna Gora: Ljiljana Raičević

Ljiljana i ja smo razgovarale o crnogorskoj zakonskoj regulativi koja štiti žene od nasilja, kome prvo žena treba da se obrati za pomoć, kako prepoznati nasilnika…

Zbog čega ste odlučili da profesionalni život posvetite upravo ženama i djeci koja su žrtve porodičnog nasilja?

Moja drugarica Jelena Radulović, 1996. godine me je pozvala da prisustvujem “ženskom“ sastanku u kabinetu profesorice Radojke Vukčević. Tom prilikom sam upoznala Nadeždu Radević Ćetković iz beogradskog SOS telefona, a za koji sam prvi put čula upravo tada. Kada je krenula sa pričom, poslije treće rečenice znala sam da je to ono čime želim da se bavim. Politike mi je bilo dosta, ali sam znala da kao političarka (odbornica LSCG) mogu da poguram stvar. Tako je i bilo. Zovnem odmah Slavka Perovića, kratko mu objasnim da nam treba prostor za vikende. On se saglasio da je Crnoj Gori tako nešto neophodno.

Poručio mi je “Lili, imaš dozvolu, štedite struju i telefon, srećno!’’.Poslije nekoliko mjeseci obuke (30,40 žena), uslijedili su prvi pozivi i ne prestaju već 22 godine. Krenula s velikim izazovom i misijom. U tom periodu nijesam znala da će me posao potpuno okupirati i promijeniti, kako moj život, tako i život mnogih žena. Čudesno je sve to bilo.Puno pozitivne energije vrcalo je na sve strane, mnogo putovanja, poznanstava, na neki način ponovno sjedinjenje sa ostalim državama bivše Jugoslavije za kojom sam patila. Patim i danas, još žešće jer sam shvatila da je rat proizveo jednu novu generaciju, meni nepoznatu, punu mržnje, zločina i kriminala. Naravno, i nasilja koje je proizašlo iz siromaštva koje je uslijedilo.

Posao me je zgrabio toliko da sam izgubila privatni život, jedva ga i sada polako krpim. Isplatilo se. Krvavi, opasni rad rezultirao je donošenjem nekoliko zakona koji su pokrenuli i na pravi način pomogli ženama i djeci, odnosno žrtvama porodičnog nasilja.

Ljiljana Raičević

Kada poslije ko zna koliko udaraca, suza, besanih noći, mjeseci u strahu u sopstvenoj kući, žrtva nasilja odluči da pobjegne, obično je bezbroj prepreka pred njom. Postoji li neki hronološki red kome prvo žena treba da se obrati za pomoć?

Obično žene ne prepoznaju odmah nasilje, ma koliko teško i vidljivo bilo. Misle, većina njih, da je to ljubav, ljubomora koju on ne može da kontroliše. Kada ukopča, one svjesnije bježe, ove druge su već uvučene u krug nasilja i teško se čupaju iz njega. Obično od stida zaćute, kriju od svakoga jer pripisuju to sebi kao sramotu. To je velika greška. Treba pričati svima, pogotovo porodici. Žene koje imaju braću, kriju jer misle da će izazvati pokolj ako isptriča gadosti koje joj se dešavaju. Naša istraživanja kažu da se u velikom procentu niko ne miješa, svi okreću glavu, misle da je to porodični problem. “Krevet će ih pomiriti“, još ako imaju djecu, a vaspitavana je da djeca trebaju oba roditelja, onda je mogućnost da brzo izađe iz nasilja, veoma mala.

Rodbina, komšije i kolege sa posla vide, a ćute. Ćutanje treba razbiti. To je prvi korak. Drugi je da okrene naš broj: 020/ 232 -352; 69/ 013 – 321 ili dođe kod nas, adresa: Bulevar Ivana Crnojevića, prvi ulaz, prizemlje. Onda mi znamo kako dalje da postupimo u njenom, konkretnom položaju u kojem se nalazi. Policija i centri za socijalni rad su i te kako važni u ovoj priči. Informacije koje su joj tada dostupne pokazuju joj put izlaska.

Nasilje nije samo modrica ispod oka. Nasilje je nešto što se dešava i na verbalnom nivou. Da li je to idealan momanat za reagovanje i eliminisanje problema u startu kako kasnije ne bi izraslo u nešto složenije?

Izolacija i “kvocanje“ od jutra do sjutra su veoma težak oblik nasilja. Vrzino kolo koje se kreće od faze “medenog mjeseca“ do faze ignorisanja i ponižavanja, najčešće pred publikom koje je dodatno unižava, ona, da se ne bi osjećala kao krpa, sama ide u izolaciju. Još ako ima modrice, laže, prvo samu sebe, a onda i okolinu. Od psihičkog nasilja i sama postaje bolesnik, prije svega od depresije u koju lagano upada. Kasnije polako dobija jednu po jednu bolest i zaista postaje neugledna i zapuštena onakva kakvu je on opisuje.

Tada počinje njeno samooptuživanje i pokušaj da bude “bolja i po njegovoj mjeri“, ali uzalud, što god uradi, njemu ne valja. Kada postane svjesna da tone, onda reaguje, ali ne i sve žene. Mnoge umiru uz nasilnika, svjesno donoseći tu odluku da joj je tako suđeno.

Jedan od protesta

Porodično nasilje je globalni problem i predrasuda je da egzistira samo u slabo razvijenim i siromašnim društvima. Dakle, to je svuđe prisutan problem, ali ga svako društvo drugačije posmatra i rješava. Kakva je naša zakonska regulativa koja štiti žene od nasilja?

Dobra. Pogotovo sa ovih pet zaštitnih mjera i stalnim edukacijama policajaca, sudija i tužioca. Istambulska konvencija koju je Crna Gora potpisala, dopunjuje naš zakonski okvir. Mogućnost da sudije presuđuju u skladu sa evropskim zakonima je dodatni pozitivni pomak. Druga je priča o tome kako se sudije ponašaju i presuđuju. Nažalost, sve sa najmanjim kaznama i novčanim koje na kraju žena plaća. To je velika tema, o kojoj treba posebno stalno pričati i pisati.

Nasilje svakodnevno gledamo na televiziji, u rijaliti programima(izuzetno jeftinog i krajnje degutantnog sadržaja), na naslovnim stranama… S obzirom na to, da li su žrtve u stanju da prepoznaju i imaju pravu sliku šta je zapravo porodično nasilje?

Novo doba liberalnog kapitalizma, nezaposlenost i loša socijalna slika, donijele su nam ovu vrstu zabave za pučanstvo. Vlast tačno zna kako se manipuliše narodom, diktatorski režimi puštaju takve programe i tu nema pomoći. Isto kao i sa mobingom kod poslodavca.

“Ustani, pleši i protestuj“, Podgorica

Imate li podatak koliko je osoba prošlo kroz vašu kancelariju i sklonište? Koliko žrtva dugo trpi nasilje prije nego vam se obrati za pomoć?

Mali broj žena se javi odmah, onda kada dobiju prvo šamar. Uvjerenje da će dijete promijeniti nasilnika je čista zabluda. Čak ni zatvor nije uvijek garant da će nasilje prestati ako žene svaki put, kada dobije batine, ne okrene spasonosne brojeve ili pobjegne glavom bez obzira. Obično je to sedam do 10 godina od prvog nasilja ili kada osjeti da joj je život u opasnosti. Tada bježe i ne pominju djecu. Samo da spasu živu glavu. Po nekim našim, doduše nepouzdanim podacima, jer sam prvu godinu potpuno sama radila i nijesam sve zapisivala, za 19 godina rada bilo je više od 10.000 osoba. Možda je brojka i jača, ali uvijek umanjim cifru jer se i sama prepadnem od velikih brojki.

Protest, Podgorica

Vlada predrasuda da su nasilnici neobrazovani i neuki ljudi koji ne znaju bolje od toga. Međutim, u domovima mnogih intelektualaca, odnosno akademskih građana prisutni su nasilje i agresivni oblici ponašanja i komunikacije sa članovima porodice. Da li je teško prepoznati nasilnika?

Nasilnik je tu oko nas – nasmijan, šarmantan, vrcavog humora, kavaljer, darežljiv prema drugima, a kad uđe u kuću postaje potencijani ubica. Morate živjeti sa njim da bi to vidjeli i prepoznali. Porodični dom je za mnoge žene jezivo, najmračnije i najopasnije mjesto na svijetu. Postoje sociopate koje smišljaju što će da urade sledeće. Žive i hrane se od patnje žrtve. Čak i kada ode od njega, žena godinama doživljava skoro isto nasilje, ako se u nju uvukao strah, eto njemu žrtve sa kojom se hrani i održava svoj ego. Veliki je broj žena koje su jednom ili više puta iskusile nasilje od muža ili partnera. Veoma mali broj njih to otkrije prijatelju, rođaku ili prijavi policiji. Žrtve domaćeg nasilja postoje u svim sferama života – u različitim kulturama, slojevima društva, vjerskim zajednicama i različitog su životnog doba. Ono što im je zajedničko jeste osjećaj bespomoćnosti, izolacije, krivice, straha i stida. Sve one se nadaju da se nasilje neće ponoviti, ali najčešće se ono događa ponovo.

Koliko su žrtve nasilja spremne da se suoče sa sobom, da ispričaju punu istinu o svome životu, da sebi sve saspu u lice i samim tim vama olakšaju dalji rad?

Mnoge lažu ili umanjuju krivicu nasilnika, malo je njih koje su spremne da samoj sebi saspu u lice stvarnost u kojoj žive. Nije to lako. Zapravo je najteže, a nama bi olakšalo djelovanje kada bi žrtva nasilja bila potpuno iskrena na prvom sastanku. One se stide tuđih zločina, a ujedno i svog nečinjenja. Mnogo je nazasluženih oproštaja i tako samo produžavaju svoju agoniju. Ukoliko je žrtva nasilja dugo u skloništu, onda se polako otvara. Sklonište je spas za mnoge žene, višestruko.

Ljiljana Raičević sa saradnicama

“Najveća snaga kojom čovječanstvo raspolaže je nenasilje“. Koliki put treba prevagnuti da bi se došlo do spoznaje ove Gandijeve misli. Da li smo kao društvo krenuli u tom pravcu?

Jesmo i to onoga dana kada je zazvonio SOS telefon, kada je desetak žena sjelo i saslušalo Nadinu priču o nasilju i kada je ona bila prva stanarka Sigurne ženske kuće. Kao društvo smo krenuli u dobrom pravcu kada je Nada prešla prag koji je bio korak spasa, ne samo za nju nego i za hiljade drugih žena i djece. Ništa više nije bilo isto poslije toga.

Ovim specifičnim, teškim, a ponekad i opasnim poslom bavite se već 22 godine. Čujete razne teške životne priče što znači da se i sami morate “restartovati“. Koliko Vas sve to iscrpljuje i koja je Vaša oaza mira?

Izabrala sam svoj put davno ili nijesam ja nego se to slučajno desilo. Ili je tako moralo biti…Ko zna ?! Ono u šta sam sigurna je da volim svoj posao i da mi svaki osmijeh žene koja je došla uplakana daje snage za još, a znam kako ću da izađem iz svoje krize. Muzika, knjige, ples, putovanje more, sunce i osama.Volim da se družim sama sa sobom, jako sam zanimljiva samoj sebi jer još sanjarim, maštam, a i stalno sam zaljubljena.

Šta biste poručili, ne samo ženama već i muškarcima?

Samo ono što žele svojoj voljenoj osobi. Ljudi, samo ljubav!

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

 

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!