LJUBAV na VRHOVIMA prstiju

RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

Sala koju ispunjava zvuk klavira, povlačenje stopala po podu, ples na prstima, pucketanje zglobova, čuveno “ras, dva, tri“, blagi naklon, elegantni okret u letu, dostojanstveno držanje… Da, riječ je o pozorišnom obliku igre BALET.

Asocijacija na balerinu je uvijek bila gaciozna i sofisticirana žena. Puna ljepote i neke posebne čarobnosti. Uz njih se ples čini vrlo laganim. Dok igra, ostavlja utisak kao da pluta.

Moje današnje sagovornice su šarmantne balerine, majka i kćerka, Viktorija Strugar i Manja Pavićević.

Viktorija Strugar je diplomirala na odsjeku klasičan balet u “Lujo Davičo“ u Beogradu. Kao baletski pedagog radi više od 25 godina u Umjetničkoj školi za muziku i balet “Vasa Pavić“ u Podgorici. Prije 14 godina osnovala je baletsku trupu “Allegro“ u Podgorici koja se bavi jedinstvenom scenskom formom – koreobajkom. Baletska trupa je, do sada, izvela osam koreobajki u Crnoj Gori – “Kralj lavova“, “Čarobnjak iz Oza“, “Snežana i sedam patuljaka“, “Petar Pan“, “Aladin i čarobna lampa“, “Alisa u zemlji čuda“, “Knjiga o džungli“ i “Mala sirena“. Svake godine, povodom Svjetskog dana plesa, organizuje “Allegro festival baleta“.

Manja Pavićević je završila osnovnu i srednju baletsku školu u Umjetničkoj školi za muziku i balet “Vasa Pavić“. Četvrti razred srednje škole je učila u Americi, a tokom boravka je imala razne baletske nastupe. Studentica je Instituta za umjetničku igru (odsjek savremeni balet) u Beogradu gdje i živi.Takođe, studira i na fakultetu za turizam i hotelijerstvo u Kotoru. Dobitnica je nagrade “Dance Star Award“ ,Michigen, SAD, 2011. godine. Kao članica baletske trupe “Allegro“, redovno nastupa na koncertima i performansima. Manja pomaže pedagoški i koreografski rad trupe, a radi i kao koreografkinja sa mladim balerinama u Crnoj Gori.

U intervjuu koji slijedi balerine govore o životu u svilenim patikama…

Sagovornice portala Crna Gora: Viktorija Strugar i Manja Pavićević FOTO:Željko Bracanović

Balerina je oduvijek bila utjelovljenje ljepote, nježnosti, ljupkosti i ženstvenosti. Mnogi pisci i pjesnici su baletske umjetnike okarakterisali apsolutno neodoljivim bićima.

Hipnotišete neuhvatljivim pokretima kojima, kako ostavljate utisak, nadilazite zakone vlastitog tijela. Koreograf Džordž Balanšin je isticao:“Plesati je biti izvan sebe. Veći, ljepši, snažniji’’. Kada se kod Vas pojavila želja da postanete balerina odnosno da dosegnete ovu Balanšinovu konstataciju?

VIKTORIJA: Već kao djevojčica nijesam prestajala plesati po kući, a roditelji su primjetili moju želju da se tome posvetim pa su me upisali u baletsku školu. Čini mi se da je sve bilo zapečaćeno. Baletska škola je za mene bila zadovoljstvo i izazov, u isti mah. Kao i sva druga djeca, voljela sam taj spontani ples, a vremenom mi je postao izazov da iste vježbe ponavljam svakog dana. Za balet se ne odlučujete svjesno, ta umjetnost vas sama izabere. Jednostavno pronađe put do srca još u djetinjstvu i ta ljubav ostaje do kraja života. Svakog dana, maštate o pokretima koje izvodite na sceni, o lepršavim kostimima koje ćete nositi. Ti snovi vode na čas baleta i podsjećaju da uvijek treba dati sve od sebe.

MANJA: Baletsku školu sam, sticajem okolnosti, redovno posjećivala od ranog djetinjstva i potpuno je prirodno da sam se aktivno uključila u taj svijet. Na balet kao slobodnu aktivnost nikada nijesam ni pomišljala. S obzirom da sam odrastala u okruženju baletskih umjetnika, to mi je bio izazov koji sam željela upoznati i savladati do kraja. Ljubav prema igri mi se naprosto uvukla pod kožu. Balet zahtijeva apsolutnu posvećenost. Talenat i dobre predispozicije su samo jedna olakšica u radu, ali bez discipline i truda ne znače mnogo.

Ivo Andrić u pripovjeci “Aska i vuk“ piše o neobičnoj ovčici, koja je voljela balet i željela da postane poznata balerina. Dok je u baletskoj školi učila svoje prve korake nije ni slutila da će najvažnija predstava u njenom životu biti igra za život, da će morati da igra kako bi se spasila, što se jednog dana i desilo zbog njene nepažnje i velike radoznalosti.

Na kraju pripovjetke pisac poručuje da umjetnost i volja za otporom pobjeđuje sve, a svako pravo umjetničko djelo je čovjekova pobjeda nad prolaznošću života. Iz toga proizilazi i osnovna ideja ove pripovjetke, a to je da se svako zlo može pobjediti ljepotom, kao svojevrstan trijumf umjetnosti.

Vjerujem da ste, kao i svi drugi, u životu nailazili na neke nemile situacije i probleme. Da li je balet, nalik Andrićevoj Aski, na neki način pomogao njihovom rješavanju?

VIKTORIJA: Balet nije samo posao već način života i razmišljanja. Često mi djeca, iz baletske škole, kažu da su na časovima naučili da ne odustaju i da vjeruju u sebe. Upornim radom uspijevali su da izvedu pokrete koji su im se činili nedostižnim. Taj stav im svakako pomaže u rješavanju svih drugih izazova u životu. Takođe, kad radite ono što volite, to vam puno znači u teškim momentima u životu. Činjenica je da nijeste ista osoba prije i poslije tih časova. U salu možete ući sa različitim raspoloženjima, a iz nje uvijek izlazite s osmjehom i mirom u sebi. Taj mir koji svakodnevno postižete na časovima baleta je neophodan za rješavanje bilo kakvih problema. Iskustva na sceni nauče da šta god da se dešava i kako god da se tog momenta osjećate, jednostavno uzdahnete i podignute glave otplešete dalje, a to treba primjeniti i u životu.

MANJA: Od malih nogu, u baletskoj školi učimo da bol u tijelu kroz koju prolazimo ne smije da se vidi na licu. Prikrivanje bola postaje navika prilikom izvođenja. Takođe, naučimo da sve što se voli nije teško, jer nas želja da savladamo novi pokret tjera da disciplinovano vježbamo svakog dana, da pomjeramo granice i izdržimo malo više i odemo korak dalje. Balet zahtjeva istrajnost, disciplinu duha i tijela, a takvu predanost čovjek može da ima samo prema nečemu što voli. Balet ne mogu da odvojim od drugih stvari u životu jer je za mene on život. Bez obzira na to da li sam srećna ili tužna, osjećam se savršeno poslije treninga ili nastupa.

Umjetničko stvaranje je složen i naporan čin. Balet djeluje toliko nježno, a balerine krhko, da nam je teško da zamislimo koliki trening je zapravo potreban da bi se došlo do ozbiljnog i profesionalnog baleta. Mali broj ljudi zna podatak da upravo ta krha bića, kad igraju na vrhovima prstiju, potroše istu količinu energije kao drvosječa.

Ono što je posebno zadivljujuće je da na bini, balerine najteže fizički izvodljive koreografije čine da izgledaju jednostavno i kao da ne ulažu mnogo napora u izvođenju tih pokreta. Dakle, s jedne strane imamo čar i magiju scene, a s druge povrede koje zarađujete tokom treninga, žrtvu i veliki fizički rad iza scene.

Koliko je teško biti graciozna balerina prilikom izvođenja nimalo jednostavnih pokreta?

VIKTORIJA: U pravu ste, iza tih naizgled laganih i lepršavih pokreta na sceni stoje godine upornog vježbanja, zdrave ishrane i disciplinovanog života. Repetitio mater studiorum est (stalno ponavljanje naučenog), to baš vjerno opisuje baletsku školu. Balet je sličan sportu, zahtijeva svakodnevno vježbanje, veliku posvećenost i izdržljivost. Veliki dio sazrijevanja jedne male balerine dešava se kada prvi put obuje špic patike, dobije žuljeve i nauči da ne misli na bol, već da nastavi da pleše s osmjehom i da pri tome uživa. To su velike životne lekcije koje djeca u baletu rano nauče i koje im dobro dođu u svim drugim sferama života. Nauče da ne odustaju, da ustanu kad padnu i da u toj borbi ne izgube nježnost i plemenitost koja ih krasi od malena. S druge strane, iako nalik sportu po fizičkoj izdržljivosti, balet je umjetnost i to ga čini jedinstvenim. Pored izuzetne fizičke spremnosti, za balet je neophodna kreativnost, sluh, osjećaj za lijepo…

MANJA: Nemile situacije su neizbježne u svakoj oblasti života. Balet pored uticaja na spoljašnji izgled, jača karakter. Ispod krhkosti i ženstvenosti krije se velika snaga, smjelost i nemiran umjetnički duh. Balet nije samo sjaj koji se vidi na sceni, da bi se to postiglo potrebno je mnogo energije, vremena, vježbe i snage. Ljubavi, prije svega. Godinama uvježbavamo pokrete, piruete, skokove s ciljem da svoju tehniku dovedemo do najvišeg nivoa.To iziskuje mnogo vremena i snage, ali kad nešto volite, takav način života prestaje da bude naporan, počne da se podrazumijeva kao jedina opcija koja ima smisla. Balet ne trpi osrednjost, ne prašta nerad i ne dozvoljava površnost. Upravo te osobine izgrade jak karakter koji može da se nosi sa svim životnim problemima.

Kakav je odnos ljudi u Crnoj Gori prema baletu kao umjetnosti i vama kao umjetnicima?

VIKTORIJA: Crna Gora je mala sredina i zemlja koja je nedavno obnovila svoju državnu samostalnost. Sada je na putu izgradnje raznih institucija među kojima je i nedavno otvorena srednja baletska škola. O toj školi djeca sanjaju već decenijama i ponosni smo što je konačno imamo. Međutim, da bi ona iznjedrila nacionalni baletski ansambl, treba još dosta podrške (saradnja sa poznatim baletskim igračima, pedagozima, koreografima,sa drugim srednjim baletskim školama iz regiona) i to je ono na čemu ćemo raditi u budućnosti.

MANJA: Ljudi u Crnoj Gori nijesu u prilici da prate baletski repertoar jer nemamo profesionalnu baletsku scenu, ali mislim da su joj veoma naklonjeni. Sa velikim simpatijama se ophode prema umjetnicima iz ove i sličnih oblasti. Položaj baleta kod nas nije onakav kakav bi trebao da bude, mada su se neke stvari promijenile posljednjih godina. Trudimo se da ublažimo, koliko god je moguće, nedostatak profesionalne baletske scene. Bićemo zadovoljne tek kada budemo u prilici da publici pružimo redovan repertoar, u kontinuitetu, jer ga zaslužuje. Crnoj Gori je potreban baletski teatar.

Crnogorski balet “boluje“ od nedostatka igrača: muških članova ansambla. Da li su oni rijetki zato što mi, kao zemlja, nemamo tradiciju da nam muška đeca “obuvaju svilene patike“ i pohađaju baletske škole. Kako rješavate situaciju kada vam za koreografiju fali baletan. Kako prevazići taj hronični problem?

VIKTORIJA: Baletani su svuda mnogo manje brojni i stoga su jako privilegovani. Da bi privukli više dječaka u baletsku školu, neophodno je da im pružimo uzore. Potrebno je da djeca mogu vidjeti ples profesionalnih baletana i požele da budu kao oni kad porastu. U okviru srednje baletske škole, potrebno je ostvariti saradnju s baletanima iz regiona i omogućiti im da nastupaju na školskim i drugim koncertima kod nas i tako inspirisati neke talentovane dječake u Crnoj Gori da se posvete baletu. Djevojčice u koreografijama igraju dječake i to nije problem, to je djeci zanimljivo, ali bilo bi još zanimljivije kad bi imali i dječake u školi.

MANJA: Nerijetko sam bila u situaciji da i sama igram mušku ulogu kao i mnoge moje koleginice. Za sada, to je jedini način da rješimo taj problem. Jedan od mojih ciljeva je da uključim što više kolega na našim nastupima i uopšte na prostoru Crne Gore.

Baletska trupa “Allegro“ osnovana je prije 14 godina u Podgorici sa ciljem promocije i razvoja baletske umjetnosti u Crnoj Gori. Nedavno ste izveli koreobajku “Mala sirena“ u kojoj je bilo više od 150 učesnika različitog uzrasta. Kakva su iskustva. Koliko je teško uskladiti se sa tolikim brojem učesnika?

VIKTORIJA: “Mala sirena“ je bila novo iskustvo i za nas, jer smo, između ostalog, prvi put imali ozbiljnu scenografiju zahvaljujući saradnji sa divnim Stanislavom Nikičevićem. Scenografija je značajno doprinijela cjelokupnoj atmosferi i pozitivno uticala na motivaciju svih učesnika. Sve to radimo volonterski i veoma smo zahvalni Dušku Miljaniću za fenomenalne fotografije sa naših nastupa, Željku Bracanoviću za video snimke, Ivani Darson za dramaturšku obradu…  “Allegro“ je i nastao kao spoj raznih generacija mojih bivših i sadašnjih đaka. Tu su danas i studentkinje medicine, psihologije, prava, ekonomije, magistrice i doktorke nauka, i sve nas godinama okuplja ljubav prema umjetnosti.

MANJA: Svaka koreobajka je za mene bila izuzetno iskustvo, jer su na različite načine doprinijele mom razvoju. Izdvojila bih “Čarobnjaka iz Oza“ u kojoj sam igrala ulogu Doroti, a koja je ujedno bila i moja diplomska predstava. Studiranje na Institutu za umjetničku igru u Beogradu, kod vrhunskih redovnih i gostujućih profesora iz inostranstva, je puno pomoglo razvoju moje baletske tehnike i sticanju novih znanja koja rado dijelim sa članicama baletske trupe “Allegro“.

Kako se psihički pripremate pred nastup. Imate li neki posebni ritual?

VIKTORIJA: Dani pred nastup su dani kreativnog haosa. Tada se završavaju kostimi, isprobavaju rekviziti i scenografija i rješavaju mnogobrojni sitni problemni koji se ne mogu predvidjeti, a koji se jednostavno dese. Često imamo generalnu probu istog dana kad i nastup.Balerinama savjetujem da zamisle sebe  kako na koncertu sve izvode bez greške. Suština je da vjeruju u sebe. Kad nastupaju s tim stavom, odlično se snalaze i sa zadovoljstvom ih posmatram dok, kao profesionalci, improvizuju neplanirane situacije (muzika stane ili im se odveže patika tokom nastupa). Svaka predstava je prava avantura, a smijeh je najbolji ritual prije i tokom svake predstave.

MANJA: Prije nastupa bavimo se zagrijavanjem mišića, radimo vježbe pored štapa. Tada smo usmjereni na svoje tijelo, ali i na cjelokupno biće. To je ujedno i psihička priprema. Isključeni smo od svega, do nas ne dopiru nepotrebni zvuci i misli. Fokusiramo se na igru i zadatak koji je pred nama. Tako “očišćeni“ od svega nepotrebnog, zadovoljno krećemo sa plesom uz muziku u kojoj pokret izvire iz iskrene, pozitivne emocije jer se balet, prije svega, igra srcem.

Da li ste osjetili koju koreobajku publika najviše voli. Kako im prići, povećati broj gledalaca, a ostati u domenu umjetnosti?

VIKTORIJA: Publika dobro reaguje kako na klasičan tako i na
i moderan ples. Bitno je da priča koreobajke ima dobru poruku, da je muzika toliko zanimljiva da publika poželi da pleše s nama, kostimi lijepi, a da svjetla i scenografija budu takvi da se stvori čarobna atmosfera. Djeca su najbolja publika jer su iskrena. Ona se neće smijati, a posebno neće ustati da plešu ako ih nijeste inspirisali. Uvijek nas ohrabri kad vidimo najmlađu djecu kako dolaze ispred bine i plešu tokom naših koreobajki. Nakon predstave, oni čekaju izvođače, žele da s njima razgovaraju. Ti su razgovori na obostrano zadovoljstvo, jer mi volimo da od djece čujemo šta im se u predstavi svidjelo i šta bi oni drugačije prikazali. Njihove sugestije vrlo ozbiljno uzimamo u obzir i služe nam kao indikatori za naše dalje planove.

MANJA: Svaka dosadašnja koreobajka je posebna na svoj način. Trudimo se da publici priuštimo dobru atmosferu, ne samo kroz igru i koreografiju, već i kroz odabir zanimljive muzike, kostima, scenografije, svjetlosnih i drugih efekata. Posebno se ponosimo time što koreobajke izvode djeca i mladi. To je rijedak primjer aktivnog učešća djece u stvaranju kulturnih sadržaja za njih u Crnoj Gori.Poslije svakog nastupa javlja nam se veliki broj djece koja žele da se upišu u baletsku trupu “Allegro“. To nas raduje i ohrabruje da nastavimo dalje.

Šta biste savjetovali djevojčicama, budućim balerinama i baletanima?

VIKTORIJA: Vjera u sebe je jako važna. Nikad ne treba odustajati od snova, jer su oni tu da se ostvaruju. Pozivam dječake koji vole ples i muziku, da dođu u baletsku školu “Vasa Pavić“, neće se pokajati. Nijedan sportista ne može ispratiti tempo jednog baletana. U to su se uvjerili mnogi od njih. Baletani su najjači muškarci na svijetu – to je moja poruka za sve dječake koji žele da psihički i fizički budu jaki kad porastu. Kao što je Mark Tven govorio “plešite kao da vas niko ne gleda, pjevajte kao da vas niko ne sluša, volite kao da nikad nijeste bili povrijeđeni i živite kao da je raj na Zemlji“.

MANJA: Ne odustajte od svojih snova! Samo izuzetna posvećenost može dovesti do cilja.

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

Advertisements
Želite reklamu na Portalu Crna Gora? Javite nam se!

Želite i Vi da pišete za Crnu Goru? Pridružite nam se!

Ostavite komentar