AL – AMMAR KAŠIĆ: Njegujmo pošten odnos prema sebi i drugima

 

RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

“Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim…
I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena,
Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom“ (Branko Miljković)

Data, lijepa, teška, mudra, protraćena, ohrabrujuća, obećavajuća… RIJEČ. Kako je to moćno oružje u međuljudskim odnosima. Siječe kao sablja, a ujedno miluje k’o najljepši dodir.

U životu susrijećemo razne ljude – dobre, loše, one što “nit’ smrdi nit’ miriše“, stupamo u odnose, oslanjamo se jedni na druge, sklanjamo se, izbjegavamo se, volimo se ili ne i sve te emocije stvaramo na osnovu riječi koje upućujemo jedni drugima ili onih koje prećutno sprovodimo kroz djela.

Raspon ljudske riječi proteže se od najmanjih sitnica do ključnih stvari u životu, do same suštine. I koliko je važno da je ne ispustimo, da kad dirne našu dušu podijelimo je sa onim koji je do nje i došao, bila to lijepa, razarajuća ili beznadežna RIJEČ, opšte o komunikaciji i kako je poboljšati, razgovarala sam sa psihologom i psihoterepeutom Al – Ammarom Kašićem.

Pored psihologije i psihoterepijske prakse njegova interesovanja su i druge oblasti i discipline koje proučavaju ljude i život kao što su joga, mitologija, filozofija i duhovnost raznih naroda. Aktivista je za prava životinja.

Sagovornik portala Crna Gora: Al Ammar Kašić

“Komunikacija je presudna. Nikada je ne može biti previše“(Džek Raul). Koliko smo kao društvo otvoreni da salušamo i prihvatimo drugačije mišljenje i stavove i da o tome govorimo bez optužbe onoga sa drugačijim viđenjem stvari?

Nije lako govoriti o društvu kao cjelini, jer svako društvo čine pojedinci, a pojedinci se ponašaju različito u različitim situacijama. Kao socijalna bića uvijek komuniciramo, čak i kada ćutimo svojim ponašanjem šaljemo poruku koja može, a i ne mora biti primljena, razumljiva i odgovorena. Mišljenje drugih ćemo uzeti u obzir onoliko koliko vrijednujemo osobu koja nam mišljenje nudi ili u zavisnosti od toga koliko subjektivno procjenimo da je ta informacija ili osoba za nas važna.

Svaki susret sa drugim bićem je prilika da se nešto razmijeni, bilo na mentalnom, emotivnom ili energetskom planu, ali nažalost za sve naše godine školovanja niko nas ne nauči kako da to uradimo na OK način. Od nas se očekuje i podrazumjeva da ćemo već nekako da znamo “kako“, a zapravo ništa se ne podrazumjeva. I mada ima takvih “spontanih“ uspješnih komunikacija i razmjena, one su češće izuzeci nego pravilo.

Živimo u naprednom i turbulentnom vremenu u kojem znanja i vještine koje smo stekli zastarijevaju brže nego ikad prije i ako ih konstantno ne unapređujemo gubimo svoju vrijednost na životnom tržištu.

Nažalost, dešava se da u tom procesu, hodu ka uspjehu, ljudi zaborave na one karakteristike koje često opisujemo pojmom “e, to je čovjek“. Koliko modeli ponašanja, koji forsira kulturna sredina, utiču na komunikaciju. Da li naša kultura vaspitavanja pozitivno ili negativno djeluju na mentalno zdravlje?

Slično kao i pozorišni ili filmski scenario, i kulturni diktira kako glumci treba da izgledaju i da se ponašaju. Toga postajemo svjesni kada se sretenemo sa drugim kulturama pa ostanemo u “šoku“, jer gestovi koji su u našoj kulturi podržavani i ohrabrivani u nekoj drugoj mogu biti smatrani tabuom ili vrlo neprimjerenim.

Ako znamo da roditeljstvo ima za funkciju da djecu nauči da vole i osjećaju, da misle, da rade i da uživaju, a kada vidimo koliko ovih funkcija svako od nas ima kod sebe izgrađenih i koliko ih kod drugih prepoznaje, dobićemo odgovor kako naša kultura i vaspitanje utiču na nas i kad odrastemo.

Dobra vijest je da sve možemo da promijenimo ako smo za to motivisani. Neki prihvataju kulturne scenarije, a drugi ne. Činjenica je da kroz istoriju imamo mnogo primjera ljudi koji su bili sposobni da budu samostalni, da opstanu, da se izraze i da se razvijaju iako su bili okruženi kulturom koja je prema njima bila neprijateljska.

S kreativne radionice “Dekupažiraj stres“

Često čujemo da je iskren osmijeh samo onaj u kome se smiju i oči. Paradoks je da ljudi češće vjeruju neverbalnoj komunikaciji nego izgovorenim riječima.

Vjerovatan razlog tome je činjenica da riječima manipulišemo i vladamo mnogo bolje i svjesnije. Kojoj treba pridati veći značaj kada govorimo o utvrđivanju iskrenosti u komunikaciji?

U procesu edukacije za psihoterapeuta posebnu pažnju na treninzima poklanjamo prepoznavanju neverbalnih znakova u komunikaciji kao i vježbanju svoje intuicije. Velika je razlika u rečenici: “Naravno da te volim“ rečenoj sa punom pažnjom, nježno i osjećajno, od onog kada neko kaže to isto ljutito, napeto ili nezainteresovano.

Komunikacija između ljudi se često odvija na najmanje dva nivoa, a to su psihološki i socijalni. Socijalni je ono što mi čujemo i kažemo, a psihološki je ono što te riječi zaista znače. Ishod svake komunikacije određen je uvijek na psihološkom planu.

Kada osjećamo da kod ljudi postoji inkongruentnost, kao na primjer kada neko govori kompliment, ali sarkastičnim tonom, najvjerovatnije nećemo povjerovati toj osobi, ali se možemo pretvarati na socijalnom planu da jesmo. Ljudi se tako često pretvaraju jedni sa drugima i igraju psihološke igre kojima zamjenjuju autentičnu bliskost ljudskog kontakta.

Zamišljenost nakon prvog bdenja, akcija društva za zaštitu životinja

Jedna od najvrednijih stvari u životu je naučiti kako reći NE i time prepustiti se da izgovorimo odvažno DA odnosno biti otvoren ka nekim mogo konstruktivnijim stvarima.

Osmislili ste radionicu na tu temu koja savjetuje kako reći NE i osjećati se u redu povodom toga. Čega se u stvari plašimo kada pristajemo na stvari sa kojima se suštinski ne slažemo?

Razlozi mogu biti brojni na subjektivnom planu, a u suštini riječ je o balansu između korišćenaj svoje moći i njegovanja odnosa. Na primjer, često pravimo kompromise i govorimo “da“ samo kako bismo njegovali neke odnose, a tako umanjujemo svoju moć.

Međutim, ako koristimo svoju moć, koja je od suštinske važnosti kada govorimo “ne“, to može da ugorzi odnose sa drugim ljudima. Tako na primjer ljudi ugađaju jedni drugima, napadaju jedni druge ili ne govore ništa. Kada ugađamo, onda kažemo da nešto hoćemo kada to nećemo, a kada napadamo, tada loše kažemo šta nećemo, dok kada izbjegavamo, ne kažemo ništa.

Al – Ammar Kašić

Da li strah da odgovorimo negativno na stvari sa kojima se suštinski ne slažemo u nama parališe i percepciju realnog prikaza stvarnosti ukoliko bi postupili drugačije?

Na neki način to je tačno, jer svaki puta kada kažemo “da“ a to ne mislimo, mi eliminišemo sve druge opcije koje u tom trenutku realno postoje, ali ih iz nekog razloga ne vidimo i nisu nam dostupne. Umjesto toga najčešće polazimo za odgovorom koji smo već sami “napisali“ u svom psihološkom scenariju po kojem živimo svoj život.

Nije lako razumjeti aspekt ljudske ličnosti koji prisilno odigrava unaprijed napisan scenario, ali to možemo da vidimo i kod sebe i kod drugih čiji scenariji su vrlo destruktivni i tragični, kao kada se neko kreće stalno u krug, ne ide nigdje i nigdje ne stiže. Iskorak iz životnog scenarija je iskorak u nepoznato, a nepoznato često izgleda strašno i neprijateljski. Međutim, to često mogu biti samo naša limitirajuća uvjerenja, ne nužno i realnost.

Asertivna komunikacija je komunikacija sa poštovanjem drugog. Kako raditi na tome?

Postoje mnogi stilovi asertivne komunikacije, a jedan od najjednostavnijih i najkorisnijih je popularna sendvič tehnika. Vrlo je jednostavno: počnemo sa nečim što je nama ok sa trenutnom situacijom.

Nekad to traži malo vježbe, jer izgleda paradoksalno uputiti pohvalu ili kompliment osobi ili situaciji sa kojom se ne slažemo, međutim činjenica je da je svako bar u nečemu dobar. Tako otvaramo vrata jer prepoznajemo da vidimo kvalitet druge strane.

Kada autentično kažemo šta nam se u datoj situaciji ili kod date osobe dopada, onda kažemo ono što nam se ne dopada i budemo vrlo specifični. Poslije toga dolazi završna kriška sendviča: predlog kako da se situacija u buduće razrješava. Svaka strana ima pravo da pristane ili ne na predlog, a povratna informacija je svakako dovoljan pokazatelj da li želimo da nastavimo da budemo dio te priče ili ne.

Al – Ammar Kašić i Mladen Ivanović, javni nastup prve generacije škole umijeća komunikacije u govorništvu

Kako da naučimo da naše želje i potrebe budu u skladu sa tuđim i da nam drugi ne budu apsolutni prioritet već da jednostavno živimo izbalansirani kako sa sobom tako i sa okruženjem?

Za početak krenimo od sebe. Njegujmo pošten odnos prema sebi i odatle, malo po malo, krenuće i prema drugima. Kada se dolučimo za takvo ponašanje, nećemo dopustiti da druge tretiramo sa manje poštovanja. Treba da budemo spremni na to da neće svi sa oduševljenjem prihvatiti našu autonomiju i svjesnost. Ljudi koji odustanu od sebe i svojih vrijednosti nemaju razumjevanja za druge koji to baštine.

Ponekad ćemo biti u prilici da čujemo druge kako nas dobronamjerno savjetuju da i dalje nastavimo sa svojim ličnim scenariom, iako mi kažemo da bismo voljeli drugačiji život za sebe. Tada je važno prepoznati komunikaciju na psihološkom planu i da li je datoj osobi važno da je mi poslušamo i da joj povjerujemo ili joj je važno naše dobrostanje i ispunjenost životom.

Šta možemo da uradimo kao društvo i kao pojedinci da nam komunikacija bude kvalitetnija, a samim tim da živimo bolje?

Ako znamo odgovora na jednostavna pitanja: Ko sam ja? Šta ja ovdje radim? Kuda sam krenuo? Ko su ovi drugi ljudi? Svako za sebe daje odgovore na ova pitanja i onda u skladu sa njima ostvaruje komunikaciju sa svijetom spolja. U zavisnosti od odgovora, zavisi i sudbina pojedinca i nacija. Samo svjesni ljudi su slobodni da biraju, ostalo je sve iluzija i privid slobode i autonomije. Poznavati sebe je ultimativni zadatak koji život postavlja pred čovjeka, a to je cijeloživotni proces.

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner