RAZGOVARALA: Milanka Ćorović
Fotografija je vrsta časovnika, vezana je za vrijeme, ali samo njeno značenje zavisi od posmatrača i njegove spremnosti na strpljivo iščitavanje svega onoga što sadrže. Vrijeme je nesumnjivo mijenjalo kanone ljepote i stila, tako danas umjesto paradne izvještačenosti, čovjek pozira sa osmijehom na licu (iskrenom ili ne, to je već druga tema).
O toj spoljašnjoj manifestaciji, koja izražava radost ili tugu života i življenja portretisanog, kako izgleda proces nastajanja onoga što vidimo na fotografijama i o “težini“ autentičnosti stvaralaštva u vremenu kada je sve već viđeno, razgovarala sam sa moreplovcem koji je pasionirani ljubitelj fotografije, Aleksandrom Sašom Kordićem.
Zadatak fotografije je da prenese važne poruke koje odjekuju kroz različite kulture i generacije, da ne ostavi ravnodušnim i podstakne na razmišljanje ili akciju. Da li Vas je upravo to motivisalo da ona bude Vaš hobi kojim se ozbiljno bavite?
Kako i zašto sam krenuo sa fotografijom, ni sam ne znam. Desilo se. Dese se i ljubavi, i prave su one kada ne znamo da objasnimo zašto nešto, nekoga volimo. Fotografijom pokušavam da predstavim da ne postoje bolje ili lošije kulture, već samo drugačije i da je svaka na svoj način ona prava i osobena.
“Jedna slika vrijedi hiljadu riječi“, konstatacija koju često čujemo kada pred sobom imamo sliku koja je djelo profesionalca i koja samostalno ili u kontekstu govori o određenoj temi, pruža jasne ili dvosmislene odgovore na aktuelna pitanja. Izaziva različita osjećanja i snažne emocije ili emocionalne reakcije.
Posmatrajući neku sliku može nam biti ugodno ili naprotiv. Fotograf Anri Kartije-Breson je isticao “Prvih 10.000 fotografija su vam najgore“. Koliko puta kažete “ptičica“ prije nego dobijete sliku koja “ostavlja bez daha“?
Vjerujem da su i više od 10.000 prvih fotografija bile one moje najgore. Istina, na samim počecima mislio sam malo drugačije, da su mi fotke dobre, da i ne treba da budu bolje. Vremenom, uključujući se na razne sajtove koji se bave fotografijom, uvidio sam da je moj rad mnogo ispod onog što bih želio da budu. Nijesam znao gdje griješim, čak i prelazak na bolju tehniku nije donio neki boljitak sve do trenutka kad sam onako, ne znam ni sam zašto “upucao“ jednu crno – bijelu kotorsku mačku. Našao sam sebe. Nebrojeno “ptičica“ odleti dok neka ne sleti sa onom “izabranom“.
Neko je jednom rekao “fotografija se ne voli, ona se osjeća“. Kako biste opisali svoj osjećaj, stil odnosno svoje umjetničko oko za trenutak. Šta je to što volite da fotografišete?
Ne znam kojem stilu pripadam. Iako sam najviše u “close up-u“ (detalji), opisao bih se kao “svaštar“. “Otkidam“ na osjećaj. Volim da mi subjekat dominira. Odlučim da popijem kafu u kotorski stari grad (ne treba posebno napominjati da na ni na kafu ne idem bez kamere), na izlasku iz zgrade naletim na mačke, a potom sretnem i upoznam Elisavetu, lijepu turistkinju iz Rusije. I eto portreta sa smaragdno zelenim očima. Jedrenjak neki uplovio, pa eto i njega sa spuštenim jedrima u memorijskoj, pa jedan oblak, list od smokve kako pluta… I tako, do te kafe memorijska skoro puna, a kafu pijem bez šećera(smijeh).
Volim i makro fotografiju, mada je ne radim često. Ona me naučila da se u tim malim, sitnim, nekada za oko skoro nevidljivim elementima krije neopisiva ljepota. Počinjete da posmatrate svijet oko sebe na neki drugačiji način. Oči vam rade, kako kažu Lale “ko na zejtin“, traže moguće “bisere“ iz te ogromne riznice koju nazivamo okruženje.
Koji dio ljudskog tijela Vas fascinira s obzirom da imate dosta portreta?
Fasciniran sam licima, naročito očima jer otkrivaju karakter, duševne i mentalne karakteristike čovjeka. Svakako oči su najbolji indikator onoga što nosimo u sebi. U njima se ogledaju misli, strahovi, nade, žudnje. Ako pravilno posmatrate i tumačite sve te tanane znake, o osobi ćete više saznati nego da vam ona priča o sebi. Moji “modeli“ su ribari, pekari, ulični prodavci, prolaznici. “Jurim“ lica izbrazdana vjetrom, suncem, godinama…..i svako lice je jedna knjiga.
Vi ste pomorac i mnoge Vaše fotografije nastaju u gradovima u kojima se usidrite. Koliko su ljudi raspoloženi da budu na tim fotografijama. S kojim narodom imate najbolje iskustvo?
Plovim na brodovima za rasuti teret pa je ostanak na sidru ili u luci znatno duži od mojih kolega koji plove na kontejnerima, ro-ro brodovima i sličnim brodovima. Ako su u pitanju egzotične lokacije na kojima nijesam bio, fotografska euforija me hvata danima ranije. I srećom, radim za kompaniju koja simpatiše i toleriše tu moju strast prema fotografiji. Njena web stranica je ilustrovana mojim fotografijama od kojih su neke urađene u Boki Kotorskoj na šta sam posebno ponosan.
Kada zakoračim na kopno, raspitam se u vezi lokanih običaja, sigurnosne situacije, kulturnim posebnostima i eto mene vani. Obično idem sam ili, vrlo rjetko, sa lokalnim “pilotom“, ako je to obaveza, ili sigurnosna situacija nije baš najbolja. Izlazim i na lokacijama gdje je preporuka da se to ne čini. Fotografisao sam u Zapadno Afričkoj zemlji, Beninu tokom epidemije ebole (Benin nije imao slučajeva oboljelih, ali zbog blizine zemalja sa žarištem zabrana izlaza sa broda je bila na snazi), Haitiju, zbog visoke stope kriminala, Kartumu u Sjevernom Sudanu zbog vjerskog fundamentalizma… Kad me pitaju “čemu rizik“ često ne odgovorim jer je teško nekome objasniti da je strast strast i da se o tome ne raspravlja.
Volim Afriku, Aziju, a naročito Indoneziju, Maleziju, Južnu Ameriku… U većini slučajeva sam dobrodošao sa kamerom, a ako imate pravi pristup, na brod se vraćate sa puno potreta lokalnog stanovništva i fotografskih zapisa o lokalnoj kulturi.
Koliko je teško biti autentičan odnosno prepoznatljiv po svom stvaralaštvu u današnje vrijeme?
O tome ne razmišljam, radim ono što volim, na neki svoj način. Vjerujem da sam formiran u smislu prepoznatljivosti. Tehnički, teoretski možda i nijesam neki znalac, ali znam da sam svoj. Najbitnije da ja uživam u svemu tome i da me vodi strast.
Mislite li da fotografija, zbog svog univerzalnog jezika, ima najviše mogućnosti za društveni angažman od svih umjetnosti?
Slikarstvo, vajarstvo, muzika, film, pozorište… Fotografija neka bude tu negdje u blizini, dovoljno je. Možda griješim, praštajte.
Da li imate neku anegdotu koju bi vezali za fotografiju?
Zadnji incident se desio u Egiptu, Suez, gdje sam čekao da se ukrcam na brod. S obzirom na političku situaciju (ne tako davno, imali su revoluciju), a i zbog blizine Sueckog kanala, jako sam bio oprezan gdje se krećem sa fotoaparatom. Lokalna pijaca mi je djelovala kao bezbjedno mjesto za pravljene slika. Nakon mog dolaska, prilazi policajac koji je nakon izvjesnog vremena pozvao kampanjolu sa četvoricom vojnika naoružanim dugačkim cijevima. Sproveli su me u policiju gdje sam četiri sata pokušavao objasniti zašto koristim tako veliki, kabasti objektiv. Moje objašnjenje da je to zbog kvaliteta fotografije nije bilo prihvaćeno, rekoše da sam špijun sto posto. Bio sam zadovoljan, nijesam više terorista.
Nakon toga, odvode me u kancelariju kod glavnog, a tamo njih šestorica. Naredili mi da sjednem dok se čeka lokalni agent zadužen za moj brod. Nakon njegovog dolaska i kratkog razgovora sa glavnim, obratiše mi se: “Veliki je problem kapetane, mora da se zove vaša ambasada“.“Kakav crni problem, kakva crna ambasada, pa je li iko pogledao fotografije zbog kojih me hapsite“, povikah ljuto. Nakon prelisanih fotografija su me pustili. Dva mjeseca poslije, uhapsili me na Kubi. O tome nećemo. I ovo je bilo dovoljno.
Kakvi su planovi za budućnost, možda samostalna izložba?
Volio bih da napravim izložbu, pastroc od svih meni najdražih fotografija. Želio bih da sa ljubiteljima fotografije iz Boke Kotorske, cijele Crne Gore, a da ne lažem i šire da podijelim ono što sam stvarao. No, otom – potom!
Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/
Svaka čast, Saša! Samo tako, naprijed!