Aida PETROVIĆ: Aktivizam je moj način bitisanja

 

RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

POTPUNO NENASILJE JE POTPUNO ODSUSTVO RĐAVIH NAMJERA PREMA SVEMU ŠTO ŽIVI. AKTIVNO NENASILJE JE SAVRŠENA LJUBAV. (Mahatma Gandi)

Nasilje nad ženama dešava se, podsjetimo se, u raznim aspektima – od porodičnog do društvenog života. Ono obuhvata narušavanje građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i društvenih prava žena. Promovisanje kulture nenasilja i međusobno poštovanje polova, ljudskih prava, zaštita žena, djece, porodice od nasilnika, odnosu pojedinaca i društva prema toj problematici razgovarala sam damom koja se bavi tim nimalo jednostavnim poslom, izvršnom direktoricom nevladine organizacije “Crnogrski ženski lobi“, Aidom Petrović.

Sagovornica portala Crna Gora: Aida Petrović

Posao kojim se bavite više od dvije decenije nije nimalo lak i jednostavan. Svakodnevno čujete teške životne priče. Javno i transparentno govorite o pojavi nasilja nad ženama i djecom. Kroz ženski pogled na svijet vrjednujete aktuelne događaje, afirmišete ženska i dječija ljudska prava. Zbog čega ste odlučili da profesionalni život posvetite upravo ženama i djeci koja su žrtve porodičnog nasilja?

Želja i potreba da pomognem onima koji su u problemu datira iz najmlađih dana moga života. Roditelji su me vaspitavali u tom duhu i ličnim primjerima pokazivali humanu stranu prema onima koji trebaju pomoć i razumijevanje. Već kao srednjoškolka primjećujem da muško – ženski odnosi nijesu bajka, da je neravnopravnost polova prisutna svuda oko mene i da su djevojke i žene često u sijenci svojih muških članova porodice i u društvu uopšte.

Moj bunt, s razlogom, počinje već tada i onoliko koliko sam mogla i znala, bila sam uvjek “na prvoj liniji“ u zaštiti odbačenih, prezrenih, žigosanih, jednom riječju diskriminisanih po svim osnovama u porodici i društvu. Aktivizam je za mene način bitisanja, on se živi sa radošću ili tugom zbog postignutih ili ne postignutih uspjeha u radu sa žrtvama nasilja, posebno sa onima koji se nalaze na margini svih zbivanja, odbačeni, prezreni.

Posvećenost aktivizmu i feminističkom pristupu nasilja je moja životna misija i nagrada neprocjenjive vrijednosti koja se ne dobija na poklon već se gradi u kontinuitetu.

Nasilje nije samo nešto što je vidljivo u obliku modrice na licu, ruci, vratu…Ono se dešava i na verbalnom nivou. Da li je ta teška riječ samo uvertira u složenije probleme. Ona samo daje naznake da će biti i fizičkog nasilja?

Branko Miljković je u jednoj kratkoj, ali komleksnoj rečenici lijepo objasnio:“Ubi me prejaka riječ“. Ne postoji osoba koja nije na neki način, u nekom trenutku osjetila jačinu i bol prejake riječi. Nasilje nad ženama i djecom zapravo počinje verbalnim nasiljem nasilnika kao načinom “prevaspitanja“ žene ili djeteta i pokazivanjem autoriteta i moći. Ako po ocjeni nasilnika, nasilje ne daje željene rezultate, ono se ponavlja i prelazi u fizičko, psihičko, seksualno i ekonomsko nasilje.

Nasilnik, da bi smirio situaciju prelazi u fazu pokajanja, izvinjenja i obećanja “nikad više“. Žrtva, u najvećem broju slučajeva, prihvata i vjeruje u obećanje. Nakon te faze, nasilnik perfidno i postepeno stvara prostor za nasilje bez svjedoka izolacijom žrtve, ograničavajući njeno kretanje i odvajanjem od roditelja, prijatelja, kolega pravdajući to izlivima ljubavi i pažnje da želi da su stalno skupa.

I ova faza nasilja žrtvi zvuči vjerodostojno, prihvatljivo i obećavajuće i biva prihvaćena. Poslednja faza u ovom krugu jeste vraćanje na početak i ponavljanje nasilja koje biva sve češće i agresivnije pa posljedice po žrtvu mogu biti i fatalne.

Aida Petrović s najvećom podrškom, sinom Dinom

Imate li podatak koliko je osoba prošlo kroz Vašu kancelariju. Koliko dugo žrtva trpi nasilje prije nego se obrati za pomoć?

Riječ je o hiljadama osoba. Tu ubrajam i one koje su se javljale na SOS liniju, pisale mejlove, zvale na privatni broj, tražili individualne razgovore, prolazile kroz grupe samopomoći, imale pomoć stručnih lica kao i neizostavni terenski rad sa žrtvama.

Samo kroz Nacionalno sklonište za žrtve trafikinga u poslednjih 15 godina prošlo je preko 200 potencijalnih žrtava trgovine ljudima jednog od najsurovijeg i najtraumatizovanijeg oblika nasilja nad ženama i djecom.

Sve priče žrtava nasilja nikada nijesu objavljene i ispričane javnosti u orginalu, a identitet bilo koje žrtve koja se obratila Crnogorskom ženskom lobiju nikada nije, niti će biti otkriven. Time bi human i etički kodeks bio prekršen, žrtva zloupotrijebljena i izložena osudama sredine pa i porodice.

Radionica o porodičnom nasilju i ugovorenim dječijim brakovima sa mladim ljudima

Nasilje nad ženama događa se u raznim aspektima; od ženskog i porodičnog, pa do društvenog života. Ono obuhvata narušavanje građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i društvenih prava žena. Ne govorim samo o nasilju u Crnoj Gori već o nasilju kao planetarnoj pojavi. Uzroci i posledice su slične, zar ne?

Nasilje u prepoznatljivim i onim manje vidljivim i prepoznatljivim oblicima prisutno je u svim društvima i kulturama vjekovima. Društveno prihvatljivo nasilje nad ženama i dalje je vrlo prisutno, smatra se “normalnom“ pojavom, a pogodnost za takvo shvatanje najvećim dijelom pruža patrijarhalno shvatanje uloge žene u porodici i društvu.

Patrijarhalni sistem sa nepisanim, ali dobro ukorjenjenim pravilima, podrazumijeva nasilje kao dio ciklusa održanja i zato se o njemu ćutalo i nije oduvjek javno imenovano i ukazano da to nije lični već društveni problem. Kada institucije sistema počnu sagledavati društveni, a ne samo lični kontekst nasilja nad ženama, doći će do suštinskih promjena u prevenciji i eliminisanju nasilja nad ženama.

Kako se zakonski okončava određeni slučaj, kako izgleda taj proces. Nekad žrtve ne žele da podnesu krivičnu prijavu. Iz Vašeg dosadašnjeg iskustva, koji je presudni razlog za to?

Ako žena žrtva nasilja ima dovoljno hrabrosti i odluči da podnese prijavu protiv nasilnika, treba da bude spremna da možda ishod odnosno sankcije nasilniku neće biti adekvatne počinjenom nasilju ili će u potpunosti izostati. Žrtva se najčešce pojavljuje u sudskom procesu (ako do njega dođe) kao žrtva i kao svjedokinja nasilja.

Mogućnost korišćenja besplatnih pravnih savjeta ili advokatske podrške i zastupanja su mali u odnosu na broj žrtava nasilja kojima je takva pomoć potrebna. U institucijama sistema često veću težinu ima iskaz muškarca pa i ako se često radi o nasilniku povratniku. Ekonomska samostalnost je veoma bitna u procesu izlaska iz nasilja posebno kada su djeca u pitanju jer je to dobra osnova da žena finansijski ne zavisi od nasilnika ili bilo koga drugoga.

Protest protiv sve češćeg ubistava žena u Crnoj Gori – STOP FEMICIDU

U takvim situacijama na ispitu je rad institucija u sistemu pomoći i podrške kao i ženske organizacije koje se bave pitanjem pomoći, podrške i afirmacije ženskih prava, naravno ukoliko žena žrtva nasilja želi saradnju.
Potpisivali ste memorandume sa instucijama sistema. Koliko su Vam oni pomogli u radu?

Potpisivanje memoranduma o saradnji sa institucijama sistema je važan segment u prevenciji i suzbijanju raznih oblika nasilja jer obostrano treba razvijati saradnju na partnerskim osnovama i zajednički rješavati problem nasilja u bilo kojem obliku. Zajednički radimo na mijenjanju, senzibilaciji i unapređenju postojećih zakonskih normi ,njihove praktične primjene kao i smanjenju predrasuda i stereotipa prema žrtvama nasilja. Memorandume o saradnji sa institucijama koje je NVO “Crnogorski ženski lobi “ potpisao aneksima je jasno definisano ko kakve obaveze i prava ima u implementaciji tih dokumenata.

Neiscrpan je Vaš rad i kad je riječ o edukativnim radionicama. Radili ste na edukaciji romske populacije po pitanju rane udaje djevojčica. Nasilnici su našli nove mehanizme da zataškaju svoje radnje pa nerijetko govore “ona se zaljubila, mi nijesmo tu ništa mogli, nijesmo je prodali“. Koliko su radionice uspjele da pozitivnu utiču na promjenu takve društvene pojave?

Romska djevojčica se od malena vaspitava u duhu pokornosti muškarcu, trpljenja nasilja, poslušnosti i rađanju što većeg broja potomaka. Ono što je nastajalo vjekovima, ne može se promijeniti brzo ni lako. Mislim na loše strane tradicije kada su u pitanju žene i djeca, koje su u velikom broju žrtve porodičnog nasilja rane udaje i ugovorenih dječijih brakova, prosjačenja, prinudnog rada i drugih oblika nasilja.

Edukativne radionice, individualni razgovori, grupe samopodrške, rad sa stručnjakinjama doprinjele su poboljšanju stanja u dobroj mjeri i mijenjanju stavova i svijesti. Same djevojčice ili njihove ženske srodnice sve češće same prijavljuju neki oblik nasilja, ipak to još uvjek ne može biti zadovoljavajuće.

Romske muškarce, posebno mlade ljude, uključujemo kao edukatore i ukazujemo na štetnost navedenih pojava u njihovoj zajednici. Neobrazovanje, enormno siromaštvo, diskriminatorski stav većinskog stanovništva, naučen model trpljenja nasilja, ekonomska zavisnost su samo dio problema koji se još jače i više moraju rješavati u narednim godinama da bi se negativne nasilne pojave smanjile i eliminisale.

Mirovni protest U Podgorici

NVO “Crnogorski ženski lobi“ itekako karakteriše i rad na terenu, a to je zasigurno zahtijevan, dugotrajan i iscrpljujući proces. Pretpostavljam da se o žrtvama nasilja najbolje informišete na taj način. Kakva su Vam iskustva?

Rad na terenu i morovni aktivizam kao dio terenskog rada su moji najdraži oblici aktivizma.Težak je to rad, često iscrpljujući, nesiguran u smislu ugrožavanja bezbijednosti, zdravlja aktivivistkinje koja mu se posveti. Kao po pravilu, donosi pregršt informacija, jako dobar uvid u situaciju nekog oblika nasilja, dosta informacija koje mogu pomoći u rješavanju individualne situacije. Posvećenost žrtvi nasilja na terenu stvara često veću bliskost tokom razgovora, a time i povjerenja žrtve da sarađuje i da joj se pomogne.

Bila sam u situacijama da mi oni od kojih se s pravom očekuje pomoć po prirodi posla kažu :“Sa svakim radiš i svašta sebi dopuštaš“. Osobe u problem nijesu “svako i svašta“ već nevoljnici kojima je, ako ništa drugo, potrebna lijepa riječ, razumijevanje i istinski osjećaj da ih neko prihvata kao ljude, a ne kao otpadnike porodice i društva.

Onaj ko na terenu prihvati da radi sa osobama kao što su zavisnici, beskućnici, djeca ulice, prostitutke, da se javno zalaže za njihova prava treba da bude spreman i da trpi neprihvatanje, osudu i kritiku sredine. To mi nije nikada bilo teško čuti o sebi, jer beznačajne riječi onih koji ne shvataju da “život piše romane“ i da smo mi ili neko nama blizak možda sledeći koji će se naći u problemu.

Aida kao edukatorka na seminaru mladim romskim predstavnicima

 Za kraj, šta biste poručili čitaocima portala “Crna Gora“?

Pozvaću se na citat pisca i psihologa Filipa Mekgroa: “Što ako vaš život nije ono što je vaša istinska emotivna potreba već tiho pristajanje na utvrđenu kolotečinu i izdaja duboke ljudske potrebe da budete srećni? Kada ostaneta sami i pogledate se u ogledalo, da li zaista znate ko se krije iza toga lika?“.

Aida Petrović

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

Advertisements