RAZGOVARALA: Milanka Ćorović
“Jer što je umjetnost nego razgolitit se na vjetru ili okopnjeti na suncu? I kad stignete brdu do vrha tek ćete se onda počet penjati… tek ćete onda odistinski proplesati“ (Halil Džubran)
Prije bilo čega, plesači će vam reći da su, dok plešu, slobodni. Dok ih gledate, reklo bi se da su u pravu. Graciozno “lete“ po prostoru i pokretima svojih tijela izražavaju ideje, priče, smisao za ritam i muziku. Moja današnja sagovornica je, poslužiću se opisom iz pjesme Đ. Balaševića “elegantna, tanka i mistična“ mlada žena koja je odlučila da svoj profesionalni život otpleše. Ona je Jelena Vukčević.
U intervjuu koji slijedi Jelena govori o prvim plesnim koracima, kako se postaje profesionalna plesačica i o planovima u bliskoj budućnosti.
“Plesač budućnosti bit će onaj čije tijelo i duša budu toliko srasli jedno u drugo da jezik duše postane pokret tijela (Isidora Dankan). Kako je počela Vaša plesna priča. Sjećate li se trenutka kada ste poželjeli da Vam, kao u citiranoj misli, ples bude glavna spona duše i tijela?
Ples je velika ljubav moje majke. Ona je brata i mene upisala u plesnu školu sa nepunih pet godina. U tom periodu, ples je za mene bio isključivo igra i zabava. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam više uživala u raznovrsnim plesnim koreografijama i zavoljela ples toliko da ne mogu zamisliti da prođe dan bez njega. Uslijedila su plesna polaganja za bronzu, srebro, zlato i dijamant kao i pripreme za takmičenja. Osvojivši prvu medalju i prvi pehar, moja sreća je bila beskrajno velika.
Kako svaka umjetnost ima svoj instrument i sredstvo izražavanja, tako je i za ples instrument ljudsko tijelo, a sredstvo pokret. Da bi se postigla idealna koreografija odnosno da bi se došlo do ozbiljnog i profesionalnog plesa potrebno je mnogo vremena, upornosti i rada. Koliki je put od rekreativnog plesanja do profesionalca?
Pored talenta i ljubavi potrebno je izdvojiti mnogo vremena, rada i truda da bi postali profesionalci u sportu koji volite. Pripreme za takmičenja zahtijevaju sate i sate usavršavanja tehnike pokreta i uvježbavanja nimalo lakih koreografija.
Profesionalni plesači izvode komplikovane plesne figure, moraju polagati za određene plesne nivoe, pohađati seminare, nastupati na državnim i međunarodnim takmičenjima. Takođe, moraju imati razvijen scenski nastup, pravilno držanje i balans kako bi publici što više približili suštinu pokreta i plesne koreografije.
Povezanost i usklađenost je ono što je potrebno za uspjeh u svim životnim sferama pa tako i u plesu. Plesači ovo posebno akcentuju prilikom odabira plesnog para. Suigrač Vam je rođeni brat, Slobodan. Vjerujem da Vam je to olakšavajuća okolnost s obzirom da je za timski rad potrebno povjerenje?
Srećna sam što plešem sa bratom i mislim da je upravo to razlog zašto 22 godine trajemo kao plesni par. Nije lako pronaći osobu koja će vam odgovarati po stilu igre, temperamentu i ambicijama. Kad to uspijete da uklopite više ne postoje izgovori i tada je bitno postavljati nove izazove. Prednost koju imamo, kao plesni par, je lakše usklađivanje vremena za trening kao i blizina jer se često dešava da pred nastup ili takmičenje vježbamo i kod kuće.
Ljubav prema plesu kroz život ste izrazili na najrazličitije načine, a zaokružili otvaranjem plesnog kluba “Sonrisa“. Koliko su Crnogorke i Crnogorci zainteresovani za ovaj vid umjetnosti u odnosu na period kada ste Vi zakoračili u taj svijet?
Nakon mnogo uspjeha krunisanim medaljama i peharima i naše već stečene potrebe da svakodnevno plešemo, brat i ja smo otvorili plesnu školu. U “Sonrisi“ su zastupljene sve vrste plesa za djecu i odrasle. Članstvo je brojno i primjećuje se pozitivan rast interesenata. Polako nestaje predrasuda da je ova vrsta umjetnosti namjenjena više ženama. U prilog tome govori da je sve veći broj muškaraca koji dolaze na časove plesa.
Sada kada imate iskustvo u raznim stilskim opredjeljenjima igre, kako bi ste definisali razliku između recimo klasičnog, latino i karipskog plesa. Kojem od njih bi ste dali prednost?
Volim sve vrste plesova, ali ako moram da izdvojim jednu onda prednost dajem klasičnim (standardnim) plesovima. To su: engleski valcer, tango, bečki valcer,sloufoks i kvikstep. Iako početnici preferiraju latino igre, kad nauče standard mijenjaju mišljenje. Ovi plesovi izdvajaju se po eleganciji, gracioznosti u pokretima i ljepoti.
Latino – američki plesovi su: samba, ča ča ča, rumba, paso doble i džajv. Oni su poznati po svom lepršavom stilu i strastvenom zanosu. Karipski plesovi su salsa, baćata, merenge, kizomba… Karakterišu ih okreti rukom i velika varijacija koraka. U suštini, to su veoma jednostavni plesovi. Kada se dobro savladaju i uvježbaju osnovni koraci, a samim tim i ritam, onda je učenje raznih figura veoma jednostavno. Djevojke čak ne moraju da znaju sve pokrete, dovoljno je da prate partnere.
Učesnica ste mnogih državnih i međunarodnih takmičenja na kojima ste osvajali nagrade. Koliko se često održavaju takmičenja i koliko su značajna?
Takmičenja se organizuju često kako na nacionalnom, tako i na internacionalnom nivou. Moram pomenuti međunarodno takmičenje u modernom plesu “Mediterranean Best Dance“ koji organizuje plesni klub “Habanera“ iz Bara na kojem učestvuju mnogobrojni pleasači iz regiona i šire.
Ova takmičenja su veoma kvalitetna i atraktivna, kako za plesače tako i za publiku. Takođe, posjećeni su turniri u susjednim državama, kao i evropska i svjetska prvenstva gdje naši plesači ostvaruju zapažene rezultate. Okupe se najbolji plesači iz raznih krajeva svijeta da pokažu svoja umijeća i odmjere snage sa drugima. Plesači su motivisani kada imaju konkurenciju, s toga daju svoj maksimum. Posle svakog takmičenja imaju želju da usavrše ples i budu što uspješniji na sljedećim takmičenjima.
“Veliki plesači nijesu veliki zbog svoje tehnike, već zbog njihove strasti“ (Marta Grejem). Slažete li se?
Emocije su ono što me pokreće u plesu. Na podijumu radimo ono što volimo, na najbolji mogući način, a to nekog iz publike čini srećnim i u tim ljudima probudi određena osjećanja. Bez riječi, plesom možete toliko toga da kažete, okom, osmijehom, rukom ili jednostavnim okretanjem. .
Nadam se da će se ples dalje razvijati, popularizovati i nametnuti kao aktivnost od šireg društvenog značaja. U skladu sa mojom konstatacijom, koji su Vam budući plesni planovi?
Svojim najvećim uspjehom smatram što radim ono što volim i što svoje znanje i ljubav prema plesu prenosim na djecu i odrasle. Želim da na ples podstaknem što veći broj djece nižeg školskog uzrasta jer je on i odlična tjelesna aktivnost koja razvija motoriku, stabilnost, radoznalost, želju za učenjem i timski rad.
Cilj mi je da angažujem i stvorim što više mladih plesača kojima će ples biti rekreacija, hobi, druženje, a nekima možda i zanimanje. Nastojaću da razvijam sportski ples u Crnoj Gori, učinim ga dostupnijim i da mijenjam predrasude da ples kao disciplina nije za dječake.
Pozivam sve mlade ljude, a i one malo starije da se oprobaju u plesu. Neće svi završiti kao takmičari, ali će većina nas u društvu poželi da zna koji plesni korak više.
Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/
