Baranka Karolina Ilić, druga crnogorka koja je osvojila Akonkagvu (6.962 metara), vratila se prije tri dana sa svoje do sada najveće avanture u životu. Za portal Crna Gora sumira utiske o planinarenju do najvišeg vrha Anda i govori o pripremama za ovaj ni malo jednostavan poduhvat kao i o ljubavi prema planini.
-Ne volim riječ “osvajanje“ jer se planina ne osvaja, već tokom uspona osvajamo sami sebe, prevazilazimo svoje strahove i sopstvene granice.Bila sam dio šestočlane međunarodne ekspedicije planinara iz Srbije, Slovenije i Makedonije. Sastali smo se u Beogradu na aerodromu 29.januara i tada je avantura krenula.Pravi problemi su počeli kada smo krenuli ka kampu “Colera“ na 5. 870 metara. Na tim visinama se muči organizam jer ima manjak kiseonika u vazduhu i organi rade pod naporom stalno. Pluća izbacuju više karbon dioksida, bubrezi izbacuju više vode da bi korigovali aciditet u krvi i zbog toga dolazi do dehidratacije, a takođe povećava se stvaranje više crvenih krvnih zrnaca, disanje se ubrzava i dublje je nekako ili bolje rečeno otežano jer tijelo nema dovoljno kiseonika. Mnogi u ovakvim situacijama odustaju, ali mi nijesmo – priča Ilić za portal Crna Gora.
Ona objašnjava da je i pored toga, dogovor bio da idu do kraja. Sagovornica ističe da je uspon bio predviđen za tri sata ujutro.
– Temperatura je bila ispod nule, oko minus 15, vetar je duvao ali laganije nego prethodnih dana. Nebo je bilo puno zvijezda i osjećala sam da će to biti jedan od najljepših dana u mom životu. Penjali smo se polako. Korak po korak. Pravili smo kratke pauze uglavnom na nogama. Stigli smo na vrh Akonkagve na 6. 962 metara početkom popodneva. Bilo je sunčano, temperatura oko nule, vjetra gotovo da nije bilo.Toliko je bilo lijepo da smo svi željeli još da ostanemo, ali smo bili svjesni da bi živote doveli u opasnost. Kada sam krenula iz Crne Gore poželjela sam da me sunce dočeka na vrhu Akonkagve i želja mi se ostvarila – rekla je uz smješak Ilić.
Kako dalje priča, nakon toga su krenuli da se spuštaju oprezno “jer koncentracija pane od umora i euforije zbog uspjeha“.
– Najčešće nesreće se dješavaju tokom spuštanja, međutim sve je prošlo kao što smo i zamislili. Spustili smo se do kampa “Colere“, prespavali, zatim sjutradan do kampa “Plaza de mulas“, a nakon toga povratak u civilizaciju. Uživali smo nekoliko dana u Buenos Ajresu. Upoznali smo kako izgleda život u glavnom gradu– priča zadovoljno Ilić.
Sagovornica ističe da je normalno da,prilikom ovakvog poduhvata, postoji strah od neuspjeha, ali je, kako kaže, želja za osvajanjem tog vrha bila jača.
– Znala sam da će put kao i cijela ekspedicija da me nauči o životu, ljudima, o sebi. Unutrašnji glas mi je govorio da moram da idem, jednostavno je bilo jače od mene. Imam puno sreće, bog me čuva, a i planine me prihvataju kao da je negdje zapisano da ovo sve ostvarim. Put do vrha nauči osobu mnogo o odnosu sa drugim ljudima,o reakciji prema teškoćama i surovim uslovima. Samo stizanje na vrh je trofej, ali je mnogo važnije sve ono prije. Vratila sam se kao druga osoba. Drugačije gledam na život, na neke, sada vidim, pogrešne stavove koje sam imala prema planinarenju, a nakon povratka zamjenila sam ih novima – ističe Ilić.
Ona je podsjetila da ljubav prema planinarenju dolazi od ljubavi prema prirodi i Crnoj Gori.
Kako se prisjeća, sve je počelo u aprilu 2016. godine.
– U planinarskom svijetu sam ne tako dugo, preskočila sam nekoliko stepenica i duge godine koje su potrebne za ovakve vrhove. Za to je kriva moja velika želja, ogromna ljubav, sreća i lavlje srce. Moj prvi veliki vrh iznad 2.500 metara bio je Grossglockner (3798metara), najviši vrh Austrije. Tako su počeli moji koraci prema visokogorstvu – rekla je Ilić.
Upitana na koji način se pripremala za avanturu života odnosno za Akonkagvu, planinarka objašnjava da joj je trebalo šest mjeseci.
-Kada sam imala vremena, išla sam na vrh Rumija (1.595metara) iznad Bara i penjala sam se na kraću dionicu sa 800 metara visine sat i po hoda. To je, u teoriji, nedovoljno, a išla sam, ponekad tri puta sedmično. Ujutru sam se penjala, a popodne išla na posao. Poslednjih mjesec dana, pred ekspediciju, popela sam se dva ili tri puta zbog kiše. Osjećala sam da je već zapisano da ću ispuniti svoj san. Pošla sam sa puno vjere, pozitivne energije i misli. Stalno sam sebe zamišljala pored tog krsta na vrhu, držala sliku vrha na telefonu,budila se i zaspjevala za mislima o tome. Bilo je dosta ljudi koji su me podržavali, ali takođe je bilo onih koji su mi govorili da odustanem jer je to teško i nije za mene. Odlučila sam da poslušam srce i intuiciju i nijesam pogriješila – rekla je Ilić.
Sagovornica, svima koji koji žele da se upuste u sličnu avanturu, poručuje da se ne plaše da to i urade “jer ako ne probate ne možete znati da li ćete uspjeti“.
-U životu ponekad treba rizikovati, ali na pametan način. Srećna sam ako sam i jednu osobu inspirisala da nešto u životu proba, a bojala se. Daleko od toga da će biti lako, ali to ne znači da treba odustati na prve prepreke.Treba znati stati u pravom momentu ako morate. Život je kao planina:ima uspona i padova, lijepih i lakih trenutaka. Međutim, ako ste vrijedni i imate čeličnu želju i pozitivni stav istrajatecete, a pogled odozgo je božanstven i oduzima dah – poručuje Ilić.
Njen naredni cilj je planina Denali koja se nalazi u Sjevernoj Americi. Najviši vrh je 6.190 metara. Upitana kada kreće u novu avanturu, ona nam sa osmjehjom odgovara – Uskoro. Karolina, srećno!
M. Ć.
