“U Splitu, oko pet sati ujutru, kada se budi novi dan, preminuo je muzički velikan Oliver Dragojević“, saopštava preproznatljivi radijski glas.
-Šta je, što si tužna? – pita me otac zabrinuto.
-Jutros mi je preminuo veliki prijatelj, odgovaram, a niz lice se skotrlja par teških suza.
-Znam, i meni je.
Postoje ljudi čiji je talenat pravi blagoslov. Nesebično ga dijele sa nama “običnim smrtnicima“.
Njime nas podsjete “što to bješe ljubav“ i da vjerujemo u nju “jer ljubav je sve“, da nije sramota na sav glas priznati “ljepoto, nedostaješ mi čežnjo, da te ljubim nježno, nježno“, da se zapitamo “tko sam ja da ti sudim“ i “ća je život vengo fantazija“. Oni svojim djelima učine da životno putovanje bude plemenitije, ljepše, liričnije, bolje…Oni ostave neizbrisiv “trag u beskraju“.
Čak i dugo pribojavana vijest uvijek bude neočekivana. Otišao je čovjek, utkan u naše djetinjstvo, odrastanje, i svaka njegova pjesma veže za neki posebni dio života. Svojim odlaskom munjevito je rastužio mnoge širom prostora bivše Jugoslavije pa i šire.
Taj strani čovjek, a opet uvijek prisutan kroz razne životne faze, vremenom smo počeli doživljavati kao nekog svog. Za mene, on je uvijek bio tu negdje, kao neki daleki rođak, a po senzibilitetu blizak.
Znao je u svojim intervjuima iznijeti lijepe misli:“Težak život čovjeka namuči, ali nauči: nikome se ne treba rugati, nikome suditi, nikome zlo činiti, nikome odmoći i uvijek pomoći“. “Prestali su se ljudi dodirivati, kontaktirati. Ne znam kuda to vodi. Ne znam šta je sreća? Šta znači doznati sve?“.
Oliver Dragojević nije bio samo ostvaren umjetnik već i ličnost sa stavom. Svojim stvaralaštvom nas je iznova upućivao gdje sreća stanuje jer je bio, kao i njegove pjesme – čista emocija. Ljudi su ga voljeli i zbog karakteristika koje krase sve velikane – jednostavnosti i pristupačnosti.
Kažu, volio si gledati u more “tajnu koja diše, mrižu što vuče u tamne dubine sve kroz pismu u daljine“.To je, osim muzike, kako tvrde oni Tebi bliski, bio tvoj intiman svemir i bilo što drugo kao da te uopšte nije zanimalo. Barem ne u tolikoj mjeri, a znamo da se s morem može sjediniti samo tiha, mirna i iznad svega čista duša.
Ne mogu izdvojiti nijednu pjesmu, to bi bilo nemoguće. I one gdje nijesam pronalazila svoju trenutnu situaciju, osjećala sam ih i sažiljvjavala sa njima. Njegovim odlaskom osjećam se k’o da mi je neko odrezao dio djetinjstva.
Oliver je uspio probuditi sve najljepše ljudske potencijale, pritom nam je pružio utisak da smo svi na istom zadatku, s različitim ulogama, ali istim ciljem – obojati međuljudske odnose i sam život bojama ljubavlji.
U pitanju je čovjek koji je zadužio muzičku scenu regiona i mnogi će ga
se sjećati po dobrim vibracijama, živjeti i dalje s njegovim bezvremenskim pjesmama.Tuga se, kao i ljubav, ne može mjeriti, a nedostaje koliko se i osjećaju njegove pjesme – neizrecivo.
Osvježio je ono što odrastajući često izgubimo – EMOCIJE, a to je vješto prenosio neponovljivim glasom, kroz muziku. Ljubav je bila njegov osnovni začin.
Današnja misija svake probuđene osobe je da prenosi svjetlost i energiju okruženju. Olivere, hvala na čistim emocijama koje si dijelio sa nama. Svoju misiju na ovom svijetu si ispunio. Otplovi mirno svojim morem!
“Na put ćeš poći i mnogo toga
sobom ćeš ponijet iz srca moga
i stat će vrijeme i blijedit zora
ostat će samo tišina mora.
Dani će rasut snove što žive
sa tvojom pjesmom i pjesmom rive
usnut će mjesec u krošnji bora
na tebe sjećat tišina mora“. (“Tišina mora“)
Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/
