Kada putujete automobilom, to je upravo to – putovanje, a kada putujete motorom – to je avantura. Neki motociklisti, na svoj motor ne gledaju kao na mašinu na kojoj mogu da “zavrnu gas“ i da voze brzo već kao na vjernog ljubimca sa kojim mogu da provedu vrijeme u prirodi.
Ivan Drobnjak iz Nikšića, osnivač projekta “Monteguide“, koji ima za cilj promociju off-road puteva i crnogorskih pejzaža, za portal Crna Gora priča o predjelima koje je obišao sa turistima koji su odlučili da našu zemlju upoznaju na drugačiji način.
-“Monteguide“ za cilj ima da svijetu pokaže neistražene ljepote Crne Gore, za koje zna mali broj ljudi čak i na lokalnom nivou, što je porazno, i tu nepravdu treba što prije ispraviti. Organizujemo jednodnevne i višednevne vožnje motorom, po mogućnosti daleko od civilizacije, kroz predjele gdje nemate da napunite bateriju od telefona ili uhvatite wifi, pa je jedino što vam preostaje da se povežete sa samim sobom i prirodom koja vas okružuje. Čini mi se da smo izgubili tu vještinu. Poslije svake vožnje, ljudi obično komentarišu kako nijesmo sreli mnogo zaljubljenika u prirodu željnih istraživanja, a posebno je interesantno što su ti prolaznici obično stranci koji su vrlo dobro informisani o svakom zabačenom dijelu Crne Gore – često mnogo bolje i od samih Crnogoraca – kaže Drobnjak.
Kako dalje priča, projekat je nastao iz čistog entuzijazma, kao spoj ljubavi prema motorima i prirodi.
Sagovornik ističe da je vožnja motora za njega posebna vrsta ne samo fizičkog već i emotivnog zadovoljstva koje traži da zaista budete prisutni u sadašnjem momentu, a zauzvrat vam pruža osjećaj jedinstva sa svim što vas okružuje.
-Polazeći od sebe, svojih potreba i interesovanja želio sam da ovo iskustvo približim i drugima. Tražio sam način da ljudi, koji nemaju previše vremena, u jednom danu posjete što više planina, kanjona, divljih jezera, da prođu gustom šumom bez bojazni da će se izgubiti. I tako je, malo po malo, nastao “Monteguide“. Ture se prilagođavaju grupi, tako da može biti od jednog do osam učesnika. Grupe takođe imaju različite želje u vezi sa smještajem i hranom. Neko voli da noć provede što jednostavnije, ušuškan u vreću i šator, dok drugi žele udoban krevet, najbolje vino i sve što nude hoteli sa pet zvjezdica. Vozimo i promovišemo Crnu Goru 365 dana u godini, zavisno naravno od vremenskih uslova. Tokom zime, kada su najljepše destinacije zatrpane snijegom, istražujemo južnije djelove. Ne možemo odoljeti ni snowboardu, tako da zimu koristimo i za “odmor“ od vožnji ili spojimo te dvije aktivnosti – priča Drobnjak.
Upitan koliku je kilometražu prešao sa turistima po Crnoj Gori, naš sagovornik konstatuje da je teško dati precizan podatak, “ali sudeći po kilometraži na motorima, potrošenim gumama i track logovima na gps uređajima, radi se o desetinama hiljada kilometara” .
-Ne stajemo dok ne ispitamo svaku najskrovitiju stazu koja iole liči na puteljak. Savjetujemo se sa mještanima koje sretnemo, i koji su uvijek i više nego raspoloženi da udijele savjet i da nas ugoste. Takve avanture budu ujedno i najzanimljivije. Jednom me je neko pitao šta radimo kada se izgubimo. To pitanje mi je bilo jako zanimljivo prije svega zbog toga što mi nikada ne razmišljamo u tom pravcu – kada se nađemo na putu koji nam nije poznat, ne mislimo da smo se izgubili. Volimo da istražujemo, a ima dosta ljudi, planinara i zaljubljenika u prirodu, sa kojima nesebično dijelimo informacije. Pod “mi“ podrazumijevam grupu enduro entuzijasta iz Crne Gore. U enduro vožnji (vožnja motora van puteva) koncentracija mora da bude 100 posto, bukvalno svake sekunde. Na kraju dana je očigledan fizički i psihički umor, ali sve to obično nije bitno pored osmijeha i doživljaja avanture. Vožnja je miks adrenalina i prirode daleko od civilizacije, telefona i drugih električnih uređaja – ističe motociklista.
On konstatuje da je svaka planina lijepa na svoj način, a planine iznad primorja, Rumija, Lovćen i Orjen opisuje kao divlje, krševite i krajnje nemilosrdne prema gumama.
– Slično je i na zapadu naše zemlje, na Bijeloj Gori, Somini, Njegošu, Goliji, Pivskim planinama, Durmitoru i Sinjajevini. Sa druge strane, centralni dio, Bjelasica i Komovi su malo pitomiji. Ovdje, prije svega, mislim na podlogu kojom vozimo. Svaka od ovih planina ima “must-see“ predjele i puteve kojima se mora proći. Često me kontaktiraju ljudi iz inostranstva za savjet šta da vide u Crnoj Gori, jer motociklizam je eufemizam za putovanje. Obično im predlažem da posjete Durmitor i jezera, Sinjajevinu i Zabojsko jezero, Bjelasicu i Biogradsko, Prokletije… Spisak je, srećom, veliki. Većina ljudi koji žele da upoznaju divlje predjele Crne Gore su stranci, i bilo ih je iz Kanade, SAD-a, Meksika, Venecuele, Irske, Škotske, Britanije, Francuske, Holandije, Njemačke, Švajcarske, Italije, Španije, Slovenije, Hrvatske, Bosne, Srbije, Južnoafričke Repubike, Rusije, UAE, pa čak i iz Australije. Po pravilu se svi oduševe našim pejzažom, zaljube se u boje, razviju posebnu vrstu strahopoštovanja pred surovošću naših goleti. Ljudi iz naše zemlje sve više pokazuju interesovanja za off-road motociklizam. Često smo skloni tome da ono što nam je nadohvat ruke uzimamo zdravo za gotovo, ne primjećujemo ljepotu kojom smo okruženi. Zato mi je posebno drago što smo uspjeli da privučemo pažnju naših ljudi i naučimo ih da sagledaju crnogorske ljepote na nov, drugačiji način – poručio je Drobnjak.
M. Ć.
(promo)
