Dušan KOVAČEVIĆ: Umjetnost je hrana za dušu

 

RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

“Srce, pamet, intelekt i dušu stavite u svaku svoju aktivnost. To je tajna uspjeha“ (Sivananda)

Profesionalizam nikad nije odvojen od dobre energije, dobre vibracije, upornosti, motivisanosti i posvećenosti. Da bi se razvijao, mora se stalno zalivati, hraniti i maziti. Oni koji su profesionalci vode se lijepim manirima i razvijaju timski duh, jer su svjesni da bez dobrih odnosa nema kvalitetnog rada, saradnje niti podrške.

I upravo je takav moj današnji sagovornik. On je svojim primjerom dokazao da profesionalizam, talenat i posvećenost vode ka uspjehu. Riječ je o crnogorskom glumcu Dušanu Kovačeviću.

Dušan i ja smo razgovarali o njegovim glumačkim počecima, koliko je proces pripreme uloge drugačiji od predstave do predstave, daljim planovima…

Sagovornik portala Crna Gora: Dušan Kovačević Foto: Duško Miljanić

Umjetnost nas čini bogatijima, bez nje bismo mi, kao i društvo u globalu, bili jako siromašni. “Ona nije ogledalo koje odražava svijet već čekić s kojim ga treba oblikovati“. Kada se kod Vas pojavila želja da postanete glumac i da na taj način, kako kaže Vladimir Majakovski, oblikujete svijet ?

Želja da postanem glumac javila se još u djetinjstvu, ali prekretnica je bila Gimnazija “Slobodan Škerović“, četvrti razred odnosno dramske sekcije sa profesoricom Zojom Bojanić Lalović. Sjećam se tačnog datuma, 18.06.2000. godina – dva dana pred prijemni ispit na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

“Teatar doživljavam kao vrhovnu umjetničku formu, najučinkovitiji način da jedni sa drugima podijelimo šta to znači biti čovjek“. Ove riječi legendarnog Oskara Vajlda itekako godinama odzvanjaju u mojoj glavi. Međutim, ne bih se zaustavio samo na teatar, nego na umjetnost u cjelosti. Zaista je umjetnost, ono što svi ljudi misle o njoj, ali je slabije konzumiraju – hrana za dušu.

Ništa ne može izliječiti razum osim duše, kao što ništa ne može izliječiti dušu osim razuma. Plašim se da sve češće, u ovim turbulentnim vremenima, ljudi gube razum pa im zato preporučujem što češću konzumaciju umjetnosti, a naročito pozorišta.

Stvaralački proces je složen i naporan čin i neminovno nosi pečat ličnosti stvaraoca. Ljudi Vas prepoznaju kao harizmatičnog, energičnog i posvećenog glumca.

Pretpostavljam da su Vam se, bez obzira na te karakteristike, dešavale nemile situacije koje su zahtijevale improvizaciju, a “onaj ko je postao majstor u umjetnosti može bez štete da zaboravi pravila“ (Munte). Koliko je teško tokom same predstave improvizovati Muntova zaboravljena pravila?

Glumci su osposobljeni, barem većina njih, da vladaju besprekornom koncentracijom na sceni, ali isto tako, spremni su za sve izazove koji su neminovni u živoj, interaktivnoj materiji kakvo je pozorište. Nikad se ne zna šta se sve može desiti u toku izvođenja predstave, ali “show must go on“.

Jednog ljeta, dok smo pokojni Marinko Madžgalj i ja igrali predstavu “Maćado“ na Citadeli u Budvi, nestala je struja. Kad smo se našli u takvoj situaciji, dali smo sebi malo slobode i improvizovali, zabavljali publiku u mraku, nastavljali tekst, pa opet improvizovali dok struja nije došla. Publika je to nagradila gromoglasnim aplauzom.

Desi se da partner zaboravi tekst ili da kaže repliku koja dolazi na kraju. Scensko povjerenje i parnerski odnos je od ključnog značaja. Kad si upućen na partnera i dobronamjeran da izvadiš njega i sebe iz nelagodne situacije, svaka improvizacija je svojevrsna umjetnička etida koju ne može baš svako ostvariti.

Predstava “Bure Baruta“

Široj publici ste najpoznatiji po ulozi u prvom crnogorskom sitkomu „Dojč Caffe“, koji se bavi stereotipima na jedan metaforičan i duhovit način. Većim brojem epizoda uspjeli ste da uđete u živote i domove ljudi koji su prihvatili karaktere likova kao i samu formu. Koliko je bilo teško početi ovakav jedan projekat u Crnoj Gori?

Može se reći da je tako jer je televizija, ipak najzastupljeniji medij. Drago mi je što je većina ljudi prepoznala kvalitet serije “Dojč caffe“ iako nije bilo nimalo lako napraviti jednu epizodu, a ne već sada, 32. epizode. Prikazivanje druge sezone očekuje se početkom sledeće godine na javnom servisu. Napravili smo veliki iskorak u odnosu na prvu sezonu u svakom smislu (scenarističkom, rediteljskom, glumačkom i produkcionom).

Crnogorsko tržište je malo i nije uobičajeno da se ovakve stvari dešavaju u kontinuitetu, pa se sve svodi na incident. Osnivanjem Filmskog centra, vidno napredujemo u razvitku kinematografije, ali moramo još više ulagati, posebno u TV produkciju, kako bi proizveli crnogorski kadar koji može na vrhunski način praviti takve proizvode.

Mora postojati jasna strategija, želja, volja i razumijevanje za ulaganje u ovakve formate. Oni su nacionalno blago i po njima će nas region, Evropa i svijet prepoznavati, bez obzira koliko to u početku bilo ekonomski neisplativo. Na duže staze, svakako da je dragocjeno za jačanje nacionalnog identiteta.

Predstava “Bure Baruta“

“Bure Baruta“ Dejana Dukovskog u režiji Dejana Projkovskog, otvorio je novu sezonu u Crnogorskom narodnom pozorištu. Glumačka ekipa je punom snagom iznjela tu “balkansku mentalitetsku epopeju“, pa je i reakcija publike bila više nego odlična. Možete li prenijeti Vaše utiske?

Posebno mi je zadovoljstvo što sam ponovo sarađivao sa Dejanom Projkovskim sa kojim sam postao dobar prijatelj. On je čovjek koji ima znanje i zanat u svojim rukama, ali prije svega je veoma otvoren i dobronamjeran prema glumcima. On daje potpunu slobodu, a opet, sa druge strane, drži sve konce u rukama.

Zato su njegove predstave spektakli i nagrađivane širom svijeta. Drago mi je što mi je povjerio jednu zaista dobru i zahtjevnu ulogu. Nadam se da sam opravdao očekivanja, njegova i publike.

U predstavi „Istraga“, koju po tekstu Aleksandra Radunovića režira Stefan Sablić, igrate glavnu ulogu – Boga koji liči na čovjeka uzimajući neke tipične osobine raznih struktura ljudi, zbog čega se nekada ponaša kao profesor, diktator, dijete, kvazi-intelektualac, otac, roditelj…

U predstavi kaže „Čovjek se rađa dobar, a svoju predstavu na Zemlji je iskvario padom prvobitnim“. Koliko i sami vjerujete u tu misao?

Svakako da vjerujem. Kao Bog, moram vjerovati u ono što kažem, kako bi mi i ljudi vjerovali (smijeh). Kao što ste naveli, i u toj ulozi se smjenjuje široka lepeza karaktera sublimiranih u jednom biću, ma ko to on bio, što mi predstavlja zadovoljstvo u igri pružajući mi širok dijapazon glumačkih bravura.

Uživam u njoj, a po reakcijama publike vidim da i oni uživaju u predstavi. Svako ko mi je prišao da čestita ili izrazi impresije pitao me je: “Zašto ne traje duže?“, što je pokazatelj da se publici predstava dopada, zabavlja ih i edukuje, što je primarni zadatak pozorišta.

Predstava “Istraga“

Koliko je proces pripreme uloge drugačiji od predstave do predstave. Recimo, postoji li bitna razlika od pripreme za ulogu Nikifora Arsenjeviča Pugačova, predstavnika sindikata i radne klase Rusije toga vremena, a i Crne Gore ovog vremena u predstavi “Samoubica“ od uloge lakrdijaša Trinkula koju igrate u predstavi “Bura“?

Drugačiji je u smislu da se koriste različita glumačka sredstva i modeli igre.Trinkulo je rađen u stilu komedije d`el arte, a Pugačov na jedan veoma realističan način, sa blagom dozom karikature u smislu mišljenja i životnih motiva, nikako fizički, dok je Trinkulo i fizički veoma zahtjevan i osoben. U principu, uvijek želim da unesem nešto novo, neki novi stil, novo čitanje uloge ili nešto što će biti karakteristično i neponovljivo.

Publika koja često ide u pozorište ima priliku da me vidi u veoma različitim ulogama, na šta sam posebno ponosan. To nije nimalo lako, čak je i najteže. Međutim, to je moj motiv zbog čega se i bavim ovim poslom.

 

Predstava “Istraga“

Glumcu je tijelo instrument u radu. Koliko je fizički izgled kamen spoticanja za određenu ulogu?

Fizički izgled je veoma bitan, ali ne uvijek i presudan. Ne bih vezivao fizički izgled glumca sa kamenom spoticanja iz razloga što je bitnije šta glumac donosi od onoga kako izgleda.

Ujedno moram biti kontradiktoran i navesti da sam upravo zbog svog fizičkog izgleda ostao bez nekih uloga koje mi odgovaraju habitusom, posebno glumačkim, ali to pripisujem površnosti i njegovanju stereotipa. Bitno je da glumac bude fizički spreman, a izgled će mu donijeti ono što treba.

“Ljudi su uvijek govorili o starim danima. Kažu da su stari filmovi bili bolji, da su stari glumci bili toliko veliki. Ali, ja ne mislim tako. Sve što mogu reći o starim danima je da su oni prošli“ (Kirk Daglas). Koliko ste saglasni sa Daglasom?

Slažem se. Treba živjeti sada i gledati u budućnost, to je izvjesno. Prošlost ne postoji.

Koji su Vaši budući profesionalni planovi?

Upravo završavamo post produkciju i montažu serije “Dojč Caffe“, a pripremaćemo promociju i marketing. Početkom godine, radiću film sa Gordanom Kičićem u kojem debituje kao reditelj, čemu se posebno radujem.

Pripremam i film koji planiram da produciram, mislim da će biti hit komedija, ako se sklope sve kockice. Na ljeto već ulazimo u treću sezonu “Dojč Caffe“-a, tako da imam pune ruke posla, Bogu hvala.

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje http://crna.gora.me/author/mila/

Advertisements