KOLUMNA: Etida (Nekad i sad)

 

PIŠE: Milanka Ćorović

Ljeto je. Volim to nemilosrdno prženje, još ako uzmem u obzir olakšavajuće okolnosti da sam na moru. Lakoća postojanja tog godišnjeg doba je izuzetno podnošljiva. Sve je lagano: garderoba, hrana čak i literatura. Još malo – bodrim samu sebe dok nožnim prstićima dohvaćam betonsku ogradu. Samo još da prebacim i drugi dio tijela. HOP. Eto me. Bravo Mila!

Raširenih ruku, pokretima jedne gimnastičarke, balansiram između dvije vikendice u Sutomoru i uživam u toj vazdušnoj akrobaciji, povremeno gledajući u nebo. Noć broji sitne sate i baš se divim sebi kakve sve figure mogu da izvedem kad prigusti.

Uravnotežim se momentalno kad pogledam dolje i odoka utvrdim da bi pad bio izuzetno bolan. Nije jednostavno iskočiti kroz prozor onako kao u krimi romanima, tiho i lako k’o perce, dok ti na vratu ”žari” znatiželjni pogled komšije iz kojeg isijava ”opet ova mala kroz prozor, divljeg li djeteta, majko sveta”.

Hiperaktivna, znatiželjna, munjevita, slobodoumna, lepršava, istraživački nastrojena – baš onakva kako priliči svakom dostojnom, progresivnom ljudskom biću koje hoće više i bolje. Komšo, hvala za opasku – mislima odgovaram u toj telepatskoj konverzaciji.

Prva prepreka uspješno savladana. Sad već mogu da se opušteno spustim tu kod ”Bumeranga”. Zna se što to mjesto predstavlja devedesetih – sinonim fenomenalnih svirki, lokacija koja je melem za uši i muzičku dušu.

Devedeset i neka godina je, žargonski rečeno jedva sam balavica, ali moj konstantno istraživački, nemirni duh mora da vidi i čuje grupu ”Gospoda Glembajevi”.

„Gospoda Glembajevi“, Foto: Snimak ekrana Youtube

Bend koji hrabro hoda između roka, džeza, popa i ambijentala. Stihovi puni humora, filozofije, prelijepih emocija, Vita Nikolića, Njegoša … Bend koji nosi duh jednog vremena i univerzalnu poruku – inteligentnu, nadahnutu, poučnu.

Poseban, netipičan muzički izraz iz kojeg ”pršte” emocije. Bend posebnosti sa muzikom koja dolazi iz duše. Čista poezija! Rifovi ”isijavaju” pred publikom koja na svirku stiže sa prostora i van granica Crne Gore.

Ej, pa ”Glembajevi”, zaslužuju sve akrobacije koje sam morala savladati da bih stigla tačno na početak svirke. Stojim tu na ćošku i virim dok oni šteluju gitare. Logično, ko će pustiti jednu djevojčicu da uđe u ”Bumerang” pa se snalazim onako kako date okolnosti nalažu. Šćućurim se u neko pogodno zidno udubljenje, dovoljno da ostanem neprimijećena, a opet u toku muzičke magije. Tako u dugoj bijeloj haljini koja se vuče po zemlji, usijanih očiju fokusiram se na sve što se odvija ispred mene.

Znate, to su stvari koje nas odrede, to je taj ključni momenat za formiranje ličnosti. Rok muziku sluša tip ljudi koji voli različitosti, open mind, nezavisnost u mišljenju, dovodi u pitanje uobičajena mišljenja i ideje, pokazuje i sklon je formiranju originalnih stavova. A svako društvo vapi za inovacijama i kreacijama, makar tako treba da bude.

Za mene su ”Glembajevi”, i slični njima, što bi rekao Gale iz ”Kerbera” ”vile i čarobnjaci, svi pegazi detinjstva mog”. Kad odrastate uz ”Crni bombarder”, EKV, Vladu Divljana i sličnu ekipu, ne adaptirate sa lako na ”modernizam” koji će uslijediti.

Osjetite se nekako neprilagođeno.

Ja sam samo neko ko je odrastao uz muziku u pravom smislu te riječi i u to ime neću ni slova posvetiti svim onima koji su istu oskrnavili. U mom tekstu nema mjesta za njih. NO, NO!

Govorim isključivo o muzici uz koju se opušta, razmišlja, voli, koja podstiče da istražuješ i preispituješ sve i svašta u raznim društvenim segmentima …

Uh, kako ”puca” ova nostalgija dok ”Etida (Nekad i sad)” na kompu upravo ulazi u zadnju minutu. Kakav petominutni vremeplov! I zaista kako nekad tako i sad, u meni udara ona ista emocija koju sam osjetila ispred kultnog ”Bumeranga” sa tim ljudima koji su bili uzor jedne djevojčice u dugoj bijeloj haljini.

”I kao da sam negdje to već doživio sve, govorim sebi – vrati se!“

„Nekad i sad, odavde pa do tebe i natrag, i opet samo”    Glembajevi!

Etida (Nekad i sad)

Napolju se grad ljubio sa kišom

Prevareni vjetar duvao je krišom,

Na neku sasvim nepoznatu stranu

Dok se noć podavala danu.

 

Na crkvenom tornju ćutala su zvona,

Bio sam sam, bila je i ona.

I kao da sam negdje to već doživio sve,

Rekao sam sebi – javi se!

 

Nekad i sad,

Odavde pa do tebe i natrag,

I opet samo Ti…

 

Nekad i sad,

Odavde pa do tebe i natrag

Moja ljubavi…

 

Sad vani je hladno i sprema se snijeg,

Još jedna zima, još malo tuge,

Fenjeri gore, spavaju djeca,

Stari vozovi sanjaju pruge.

I ponovo vjetar sad duva krišom,

Opet se grad ljubi sa kišom,

I kao da sam negdje to već doživio sve,

Govorim sebi – vrati se!

 

 

 

 

 

Advertisements