KOLUMNA: Neradnik, kako to gordo zvuči!

 

PIŠE: Milanka ĆOROVIĆ

Koliko puta ste bili očajni i iznervirani što ne možete da završite svakodnevnu obavezu zbog osobe koja je, sticajem okolnosti, zapala da (ne)obavljaja taj posao, a koji treba da bude puka banalnost? Najednostavnija bezbolna rutina. Usputna završena dnevna obaveza.

Ili da sarađujete sa osobom sa kojom bi, u datim trenucima, bilo bolje komunikaciju nastaviti na tečnom kineskom jeziku jer na ovom našem teško da ćete ikad stići na pola puta do sporazumnog (u)govora?

Blokada, ni makac dalje od te “profesionalne“ sabotaže.To je nešto poput lančanog sudara, nijesi kriv, ali te zakačilo, pa ne možeš ni korak jer te dobro tresnulo po šoferšajbni.

U takvim vječnim momentima kroz glavu mi prođe ona pjesma “Šta to ima u ljudima tužno“ sa nastavkom “da ulaze u neprofesionalizam“. Čini mi se da se on, nerijetko, želi opravdati ličnim karakteristikama radnika pa mi se onako utroba blago zatalasa kada za loš odrađen posao čujem opravdanje “ne znaš kako je on/a dobar/a!“, “Vazda li je nasmijan/a“, “sladak/tka li je“, “ima on/a svojih problema preko glave“.

Alooo, o čemu se tu radi? Svakako da treba biti saosjećajan, ali loše je kada se to u kontinuitetu zloupotrebljava. I tako dođemo do toga da je kobajagi odrađen posao odbranjen karakternim osobinama jer je on/a, zaboga, čedo firme, a ti sa svojom polomljenom šoferšajbnom moraš da imaš razumjevanja i nemoj da si partibrejker već dobro pogledaj to umiljato lice.

Da se razumijemo, nije problem ni loš odrađen posao, griješiti je ljudski, ali je isto tako i ljudski eliminisat tu ležernost, opuštenost i nezainteresovanost i da se na ispravku krene onako junački. Zašto “Lako ćemo“ to ne praktikuje, ostaje zauvijek enigma. Od te laganice, onaj nesretnik čiji je predmet ili račun završio baš kod gospodina “Lako ćemo“ doživljava krajnje tužni epilog. I tako iznerviran, izmučen i onako napaćen “pogine“ od stresa, a akter priče “izgine“ od nerada.

Neradnici, hm, nije riječ o vezi, ali se uvijek negdje uspiju provući. Psihološki opis najvjerovatnije bi glasio: mahom veseljaci, sa svima dobri, sve znaju, ali kad je rad u pitanju uspiju ga uvijek zaobići u širokom luku. I nikada zbog toga neće biti prozvani ili kažnjeni.

Uvijek vidno raspoloženi, vazda vremena za ćakulanje, cigaretu na vratima firme i da saznaju sve što se dešava, u vezi svega osim u vezi poslovnih obaveza. Više me interesuje njihov fenomenološki opis, kako bi tačno glasio? Zanimljivo je da uglavnom neefikasni ljudi, oni koji kancelariji doprinose najmanje, se najlakše primjete i istaknu to da rade posao “koji nije dio njihovih zaduženja“.

Sjetite se da produktivne ljude nije briga šta jeste, a šta nije njihov posao, oni su fokusirani na to da sve bude dobro obavljeno i tačno na vrijeme. Žalosno je što se mora, ali sa druge strane logično je, postaviti pitanje koliko je to u redu?

Ipak, važno je razlučiti stvari, profesionalni pristup radu i klijentima uvijek treba da je, bez sumnje, imperativ svima nama, a vesela priroda, dobra komunikacija i lijep odnos sa kolegama, jedan veliki plus u radnom okruženju. Dajte da izbalansiramo to dvoje, bilo bi fer, zar ne?

 

Advertisements