OSVRT: Kad “porastem“ biću rijaliti igrač

 

PIŠE: Milanka Ćorović/sociološkinja

“Kakav je to igrač!“ izgovorimo u situaciji kada se Stevan Jovetić zaleti sa kraja terena i u poslednjoj sekundi maestralno da presudni go. Tada cijeli stadion napravi onaj čuveni talas i kliče ’’To majstore, to je igrač’’. Ili kada klinci sa peticom iz nekog pismenog zadatka jure kući da se pohvale roditeljima koji im kažu “baci petaka, to je bre igrač“.

Kažemo i za sve one koji kroz život gaze marljivim radom, upornošču, odigraju mudri potez na pravom mjestu u pravom trenutku i od kojih možemo mnogo toga da naučimo. Međutim, šta je to kada kažemo rijaliti igrač? Kako se dolazi do toga zvanja? Pretpostavljam da se moraju zadovoljiti određeni kriterijumi kako bi se neko okitio tom titulom.

S obzirom da mi je termin nepoznat i nijesam ga susretala kroz formalno i vanstudijsko obrazovanje, sjednem za komp i guglam. Kaže ovako: “On/a je rijaliti igrač kog se svi pribojavaju“, “Večeras ulazi najplaćeniji rijaliti igrač ikada“ sa podnaslovom “zgodne cice i legende“… Iz takvih naslova, pošto Wikipedia ne izbacuje klasičnu definiciju, zaključujem da se radi o izuzetno opasnoj osobi, koja je za svoj “rad“ dobro plaćena i uz to je “dobra cica/an“.

Uzmem daljinski i šaltam kanalima. Naletim na jedan takav vid “zabave“. Koliko brutalnosti na jednom mjestu. Vriska, buka, nasilje, nema tu mjesta za konstruktivnu rečenicu. Boli glava, hoće da eksplodira. Budi neku agresiju, ‘oćeš bre da se svađaš, da u praksi primijeniš taj model ponašanja.

Prizor najprizemnije pornografije i vokabulara koji nije dostojan ni ulične konverzacije. Nije mi dobro pa brže bolje pritiskam ono crveno dugme.
Mnogobrojne televizijske stanice preplavljene su rijaliti šou programima koji imaju ogroman poterncijal za postavljanje standarda ponašanja najviše za tinejdžere i predtinejdžere bila to namjera autora ili ne.

Kroz njega defiluju djevojke sumnjivog morala, momci sa teretom prošlosti na leđima, ljudi sa tragičnim pričama. Rijetko koji kulturni fenomen izaziva toliko pitanja i nedoumica o mnogim uticajima na ljude kao ovaj, naizgled lagani vid zabave – lovljenje televizijskih duša…

Imamo prikazivanje da je iskorišćavanje ljudi u redu kao i to da je sasvim prihvatljivo da se provode nedjelje, ako ne i mjeseci bez ikakvog cilja i rada da biste na kraju osvojili novac. Vidimo da je prihvatljivo imati voajerske sklonosti i želju za špijunažom i da se zaviri u intimnost drugih ljudi kao i to da je laganje ili varanje u redu ako se služi da se pobijedi.

Ako se ljudsko postojanje svede na puku vidljivost, prisutnost preko medija, uz odsustvo onoga što nas zapravo čini ljudima, definitivno prijeti rastući tumor naše civilizacije. Dakle, slika nije samo spolja nego i unutra, u gledaocima koje odaje duhovna pustoš i nekultivisanost dok neposrednost, spontanost i iskrenost ostaju bez zaštite.

Do koje mjere zadiremo u nečiji život? Svi mi možemo da se sjetimo velikog broja pitanja koja prelaze granice, poput toga da svi očekuju da je normalno da vas pitaju zašto nemate djecu, za koga ćete glasati, zašto držite psa?“ Moramo naći modus da promovišemo prave vrijednosti i da češće šaljemo poruku da “nema hljeba bez motike“. Trebaju nam idoli koji su velikim trudom i odricanjem postigli uspijeh, a naše tlo je iznjedrilo mnogo kvalitetnih uzora, no aj sad.

Svakome je potrebno da se opusti i “baci“ misli na nešto drugo, da skrene pažnju od kredita, kamate, posla, energetskih vampira… i ne mora apsolutno sve da ima neku duboku filozofsku misao. Mozak na otavu što bi se reklo i kuliraža, ali opuštanje uz posmatranje konstantne psovke, izdaje prijatelja, intrige, blamiranje bivših parnera i glupiranje svakog treba da zabrine.

Međutim, optužiti druge za ono što je isključivo naša odgovornost je licimjerno. Suviše je lako za sve nedaće u društvu optužiti nekakav rijaliti, koji možemo “ubiti“ pritiskom jednog dugmeta. Onog na daljinskom upravljaču ispod kojeg obično piše OFF. Možda su rijaliti šou programi ipak donekle neki vid obrazovnog programa u smislu što mogu da nas natjeraju da budemo bolji od njih, i prema sebi i prema okruženju.

Ako zateknete sebe da gledate jedan takav program, nije loše zapitati se zašto to radite?

Advertisements