Slavica PEROVIĆ: Umjetnost ne podnosi laž

 

RAZGOVARALA: Milanka Ćorović

NE POSTOJI NIŠTA ŠTO SE MOŽE UPOREDITI SA PISANJEM. SVE ŠTO RADIŠ JESTE DA SJEDIŠ ZA PISAĆOM MAŠINOM I KRVARIŠ (E. HEMINGVEJ)

Žena. Muza. Nadahnuće. Inspiracija. Umjetnici su često u ženama tražili ,,pokretače“ za svoja djela. Među ženama – inspiracijama koje su prolazile kroz živote umjetnika bilo je i onih koje su postale njihove velike ljubavi. One su ostavile trag u njihovoj umjetnosti skoro kao i umjetnici čija su inspiracija bile.

Međutim, šta biva kada se te iste žene – muze nađu s one strane pera i koliko su odvažne za takav čin priča najpoznatija među lingvistima Crne Gore, a poznata i u regionu, lingvistkinja Slavica Perović autorka romana ,,Life Lift“.

Sagovornica portala Crna Gora: Slavica Perović

Žene u književnosti – Tema o kojoj se nerijetko piše je povezanost žena sa nastankom najljepših književnih djela u domaćoj i svjetskoj književnosti, u smislu da ona nadahnuje pisca na književno stvaranje.

U Crnoj Gori je malo žena koje su se odvažile da ne budu samo nečija književna inspiracija već da se i one same late pera i pokažu da se ne boje bijelog praznog prostora. Koji je glavni uzrok deficita pisane riječi koju ,,tka“ žena?

Objektivne okolnosti. Izgovori. Negativna opšta klima spram žena koje pišu. Sumnja u jednako vrednovanje djela koje pišu žene i onog koje pišu muškarci. Izostatak institucionalne podrške. Manjak ženske osviještenosti da se za jednake kriterijume vrednovanja književnog djela i vrednovanja uopšte, treba boriti i da se to ne poklanja.

Višak ženskog oportunizma spram muškaraca koji nikako da se smanjuje. Manjak volje. Nedostatak ambicije. Sumnja u talenat. Strah od neuspjeha. Neuspostavljena disciplina. Nepoznavanje modernog teksta. Nezavršen spisateljski zanat. Sa skoro svim nabrojanim ja se rvem dok pišem. Svakog dana odustajem. I svakog dana nastavljam da pišem. Žene u Crnoj Gori pišu. Mogle bi i više.

Da li uzrok deficita žena u proznom stvaralaštvu Crne Gore možemo objasniti, između ostalog, bojaznošću da će njena jezička sloboda kretanja biti oštrije i grublje kritikovana u odnosu na muškog stvaraoca pisanje riječi. Koliko crnogorski tradicionalizam ograničava odnosno ,,lomi“ individualnu slobodu u kreativnom činu jedne žene?

Na svako postavljeno pitanje mogla bih pozitivno odgovoriti. Kada pišete, pišete samo o dvije teme: o životu i o sebi u svijetu kakav jeste. Koliko sebi kao pisac (ovo je generička upotreba) dozvolite da pišete, toliko, u stvari, sebi kao čovjeku (i ovo je generička upotreba) dozvoljavate da živite.

Obrnuta relacija takođe važi. Pa gdje se u toj intimnoj matematici nađete sa sobom i sa umjetnošću. Umjetnost ne podnosi laž. Ona vrišti kao krivi šav na čarapi (namjerna ženska metafora). Ko je naučio da laže taj ne može dobro da piše. Tradicionalizam, čitaj, patrijarhalnost, počiva na hipokriziji i snazi jačega. Kud će većeg i, začuđujuće, modernijeg literarnog predloška s bezbroj tema za vrlog pisca, za vrlu spisateljicu?

S promocije romana „Zabluda Svetog Sebastijana“ Vladimira Tabaševića

Kako prevazići postojeće odnose na savremenoj književnoj sceni. Na koje načine žensko stvaralaštvo učiniti vidljivim?

Cijele su strategije razvijane u ozbiljnim i osviještenim društvima koja drže do umjetnosti da se preveziđu takvi postojeći odnosi. U ozbiljnim državama to su pitanja koja vladine institucije uzimaju kao svoje projektne zadatke, a organizacije različitih provenijencija i razni NVO-i trude se da doprinesu većoj ženskoj vidljivosti, značajnijoj zastupljenost u javnosti i, svakako, pravednijem umjetničkom vrednovanju.

Teorija književnosti, pritom, treba da se pošteno odnese prema pitanju kategorija i definicija. Kada se skovao termin „žensko pismo“ žene su postale vidljive na spisateljskoj sceni, što je dobro, i generalno zaradile kategoriju nižeg spisateljskog ešalona, što je loše. Problem je sada dvojak: da se žena pisac (namjernno izabran termin) izbori za pravo na žensku autentičnost, ženski sezibilitet, ženski glas i žensko autorstvo, a da to u kvalitativnom smislu ne bude, kako lingvisti kažu, „označeno“, samim tim, niže po vrijednosti.

Kada je nešto označeno, ono je označeno u odnosu na pravilo, na kanon, na ustanovljeni aršin. Pisac je pisac, žena je pisac definisana prema spisateljskom principu muškog pisca (ili teksta /pisma). Tek kada bude definisana o sebe, svoje kreativne osobenosti i mogućnosti doći će do relativnog hijerarhijskog izjednačavanja u pojmu i definiciji.

Žene samo treba da se trude da dobro pišu jer dobar tekst teško da će zaraditi epitet „trivijalan“. Književna kritika treba da radi svoj posao uz pomoć feminističke kritike koja detektuje osobenosti dobrog teksta ženskog autorstva.

Mislite li da nam je kultura pa i književnost centralizovana, i koliko je za književnicu odnosno pisca važno i potrebno da bude što bliže ,,carskom drumu“(medijima, izdavačima, kritičarima…)?

Ova metafora iz pitanja je zaista iz davnih vremena i vraća nas u odnose iz davne prošlosti. Da, mislim da je dobro da se bude blizu ,,carskom prestolu“, ako su to pomenuti mediji, izdavači, kritičari. No, pitanje je da li treba pitanja u kulturi riješavati na cezarski ili na demokratski način, odnosno, sistemom dobrih podsticaja, naročito finansijskih, pravednih nagrada, mijenjanjem opšte klime recepcije, gdje bi žene koje pišu bile dio sistemske šeme i uređenosti kulture jedne države. Da ne pišu uvijek na sopstvenu odgovornost i o svom trošku.

Roman Slavice Perović – ,,Life Lift“ , drugo izdanje

,,Žene samo treba da se trude da dobro pišu jer dobar tekst teško da će zaraditi epitet trivijalan“

Koje su to književnice čijem stvaralaštvu se rado vraćate?

Margaret Jursenar, Virdžinija Vulf, Margaret Atvud, Alis Manro, Vislava Šimborska, Maja Angelu, Meri Oliver, Ljudmila Ulicka, u novije vrijeme Jelena Lengold, ima ih mnogo.

Koje mjesto imaju knjige i književnost u današnjem vremenu? Prognoze su prije nekoliko godina bile prilično sumorne, neki su predviđali da će internet ,,iskorjeniti“ štampane knjige, a danas se čini da su nam one potrebnije nego ikad?

Dogod pisac izmišlja svoje svjetove i priča nove priče u naraciji koja samu sebe mijenja, dorađuje i inovira nema problema za knjigu. Nema problema ni za druge medije, ali pokazuje se da je knjiga žilava, da je uzbudljivi miris hartije nove knjige još uvijek dio čovjekovog DNK.

Ajnštajn je davno ukazao na to da je mašta u osnovi svih naučnih otkrića, a u novije vrijeme sociolog i teoretičar Juval Noa Harari u knjizi ,,Homo Deus“ obrazlaže kako je ona u osnovi svih promjena modernog društva.

Mašta je sastavni dio stvaralaštva, književnog svakako, ali i osnova za mijenjanje poznatog nam svijeta. Sci-fi književni žanr je nagovijestio moguće promjene paradigme koju Harari terminološki označava kao intersubjektivna stvarnost i intersubjektivni entiteti, gdje je moć izmaštanog domašaja presudna.

Navedeno se ne odnosi striktno na književnost, već na ukupno čovjekovo stvaralaštvo. Osnovni pelcer je mašta, kao njene najopipljivije materijalne oblike i artefakte izdvajam knjige i književna djela. I one pomalo mjenjaju svijet, zar ne?

Nobelovac Mario Vargas Ljosa, Slavica Perović, 2015. godina

Za kraj, šta biste poručili mladim ljudima koji vježbaju i prave prve korake u pisanoj riječi?

Baš to. Da vježbaju, da uče, da idu na kurseve, da ne odustaju ako u sebi imaju nagon da pišu jer pisanje ima mnogo nagonskog u sebi. Neko je primijetio: poučak iz kreativnog pisanja pomaže ako učenik za pisca ima talenta, u suprotnom, ni najbolji priručnik neće napraviti pisca od vas. Od nas.

Ostale članke/kolumne Milanke Ćorović možete vidjeti ovdje https://crna.gora.me/author/mila/

profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner
profesionalni-fotograf-foto-radevic-baner