PISMO

Piše: Milanka ĆOROVIĆ

 

Rukom šaltam po gomili sitnih đakonija načičkanih na samom ulazu lokalne knjižare. Ma, mora da je tu – bodrim se, dok mislima dozivam zaboravljeno sredstvo komunikacije.

Znate, onaj pravougaoni čisti bijeli papir gdje se ručno ispisivala nagomilana emocija.To je zapravo forma unutrašnjeg dijaloga, sadrži potrebu, promišljanja i stavove prema osobi koju smo proživjeli ili proživljavamo.

Tragam za tom hartijom od vrijednosti pa nemilosrdno “kopam“ po šarenišu koječega. Konačno! – izustih s blagim osmjehom halapljivo hvatajući fokus misli – PISMO. Kao i sve drugo, tako i pismo moram da doživim kroz mirise pa ga objeručki prigrlim i upijam.

Baš asocira na bezbrižnosti, nježnosti, sigurnosti i bezuslovne ljubavi – konstatujem poluglasno, dok me u toj euforiji, u prolazu, “kači“ gospođa neumoljivo kuckajući po mobilnom telefonu – ustaljeni šablonski prizor današnjice. Uh, ti ljudi roboti.

Elem, volim zvuk gužvanja papira dok rukom razvlačim novo naliv pero, pritom insistirajući na lijepo ispisanim slovima. Ljevoruka sam pa mi slova dobiju blagi talas udesno, dok ređam riječi do nekog mog pojma perfekcije. Ogolim emociju, potpuno se uživim u to pretapanje misli u osjećajnost i na kraju konačnu riječ jer “ima mnogo toga o čemu bi moglo da se piše, ali ne i da se govori”.

Izgubim se – PUF, nestanem u pisanoj magiji. Nema me. Čini mi se da, u tom lebdenju, čak i fizički poprimim neki kosmički oblik – “she’s just a cosmic girl, from another galaxy, she’s from a cosmic world…“.

Tvrdim da se veza između “magije“ i jezika odražava kroz vjerovanje da određene riječi, mogu uticati na svemir, odnosno svu našu okolinu. Mi smo ono što pričamo odnosno pišemo – Tačka.

– Izvolite, možda mogu da pomognem – iz tog prigušenog monologa, trže me glas i grubo vrati u digitalnu realnost. Što sam sva tako retro – sanjalački tip, kritikujem svoje glavne karakteristike, a zapravo ih silno volim.

– Piše li više iko pisma? – pitam prodavačicu, pomalo očajnički  i molećivim pogledom, vapeći za potvrdnim odgovorom. Upućuje me na stalak sa par njih, valjda na taj način sugeriše da pismo ipak neko piše.

I zaista, jezik je kruna svega! Pri tome ne mislim na nastavu jezika, gramatiku i pravopis. Osoba koja ne zna izraziti svoja osjećanja je emocionalno zakinuta, grubo rečeno – osakaćena. Itekako je važno njegovati jezik, razmjenjivati misli, vježbati ga, osvajati ne samo svoj prostor duha, nego i vanjski svijet obogaćivati ga time što osjećamo.

E, zapravo je to ono što pisma čine od nas. Cvjetala su kada su ljudi razgovarali i razmjenjivali plodnosne osjećajnosti. Kako se tada lijepo pisalo, slušalo, osjećalo – istinski! U njima se krije milion različitih pojavnosti, LJUBAVI i STRASTI, u njima se krije ljepota kroz osamu. Osama se zatim ostvaruje u svom kontrastu i postaje susret, relacija.

Papir i stvaratelj, jedan na jedan.Gledaju se, malo koketiraju, zbliže se i krenu – slovo na slovo, riječ na riječ, prepliću se i stvaraju novu pisanu ljepotu.

I hajde, priznajmo – Ne postoji uzvišeniji razlog pismu od pečata zabilježene misli između dvije emotivno povezane osobe u tačno određenom trenutku vremena. Transport emotivnog stanja jedne individue ka drugoj u najljepšem mogućem obliku –  Riječi. Takvo djelovanje poziva na senzibilnost srca u svemu životnom.

Napisati pismo znači posvetiti se nekome, odvojiti se od ustaljenosti i dati se umno i osjećajno. Fokusirati se na savršen sudar misli i emocija na istom mjestu – PAPIRU. Pismo znači – dati sebe. Onda ide ona čuvena završnica, „udaranje“ markice na kovertu i njeno zatvaranje.

Noseći pismo na poštu, cijelim putem razmišljam o toj osobi – kako će se osjećati, misliti, disati, i šta će imati da kaže kad ga pročita. Zamišljam taj izraz lica, način na koji otvara pismo, pokrete ruku, uzdah, mimiku, pogled, bore koje se mreškaju od smješka prouzrokovanih mojim pisanim riječima. Za koju riječ, slovo, znak interpunkcije  će se „zakačiti“ i koliko će ga dodirnuti. Kako će i da li će preći, još jednom, sve iz početka, koliko puta će mu se vraćati…

U jedno sam uvjerena: kada otvori svoje sanduče, zablistaće. Jer niko nije ravnodušan na ljepotu riječi! I tako je bilo nekad, a tako može biti i sad – jer ubijeđena sam – Nikad nije do vremena, do ljudi je!

Zato papir u ruke – and Write It Down.

Advertisements